Crnohumorna poruga intelektualne elite

Slovensko narodno gledališće, Ljubljana: Sally Potter, Party, red. Ivica Buljan

• 
  
  „Izgleda poput cure, razmišlja kao muškarac, androgina duša, uvijek je bila hrabra. Zvuči poput mene, kad bolje promislim. Ali prava je razlika u tome što Janet stvarno vjeruje da je promjena moguća unutar parlamenta”, kaže u uvodu drame Party April, svojevrsni ego slavne engleske plesačice, redateljice i scenaristice Sally Potter, drame koju je na scenu ljubljanske Drame na samom kraju najdepresivnijeg mjeseca u godini postavio hrvatski redatelj Ivica Buljan. Sudeći po reakcijama ljubljanske publike na izvedbi održanoj samo dva dana nakon premijere, koja se često glasno smijala tijekom predstave, da bi na koncu velikim pljeskom ispratila zvjezdani ansambl tamošnje Drame, bila je to dobra odluka.

  Buljan je crnom komedijom Sally Potter barem malo razbio siječanjsku depresiju, usput napravivši i vrlo dobru predstavu. Predstavu koja je, zanimljivo, nastala na osnovi crnobijelog, iznimno teatralnog filma, koji dobrim dijelom podsjeća na predstavu. Sally Potter je 2017. godine napisala i režirala film The Party koji se, osim prve scene, odvija u realnom vremenu, u kako sama veli, kući ne baš bogatih intelektualaca.
  
  

  Zabavu iz naslova priređuje Janet, aktivistica koja je upravo tog dana imenovana ministricom zdravstva. U kući je i njezin suprug Bill, akademik, a na zabavu jedan po jedan, odnosno u paru dolaze prijatelji – April, Janetina najbolja prijateljica i bivša aktivistica, s partnerom Gottfriedom – life coachom, zatim Martha, profesorica i feministica s partnericom Jinny, chef i comté Tom, bankar i suprug Janet i njene suradnice Marianne. Marianne koje nema i koja uokviruje čitavu dramu koja će se dogoditi umjesto zabave.

  Likovi i okruženje koje Potterica detaljno definira u uvodnim didaskalijama navode na očekivanja intelektualnih post-postmodernih aktivističkih prepucavanja. Ništa od toga. Upravo suprotno, vrlo brzo na scenu se, odnosno u kuću, unese pištolj i eto nam racionalno-narcističke drame u kojoj se likovi natječu čiji je ego veći.

  Crnohumornu dramu odnosno film redatelj Ivica Buljan odveo je još dalje u područje satire, narugavši se s pravom tzv. intelektualnoj eliti. Tanku granicu između predstave i filma dodatno je poništio velikim platnom u pozadini na kojem se prikazuju scene s pozornice ispred, a koje prati nekoliko kamera. Platno služi i za postupak humornog opisivanja likova, redom kojim se pojavljuju na sceni, a korisno je i za prikaz važnih poruka na mobitelu glavne junakinje, koje bi publika inače teško mogla vidjeti.
  
  

  Već dokazano odličan rad s glumcima, vidljiv u njegovim recentnim radovima, primjerice u zagrebačkoj Agoniji, i ovdje je bio osnova Buljanove režije. Tako su svi glumci čitavo vrijeme na sceni(čak i kad završi predstava, ostaju u dnevnom boravku, u čemu je redatelju pomogla scenografija Marka Požlepa koji je određenom slagalicom omeđio prostorije u kući, a gluma je naglašena i krupnim kadrovima na velikom platnu u pozadini.

  Ali, za razliku od zagrebačke Agonije, u kojoj glumci apsolutno briljiraju, ovdje je redatelj imao nešto manje sreće. Posebno se to odnosi na glavnu glumicu Natašu Barbaru Gračner, koja nije iznijela sve nijanse kompleksne uloge napokon uspjele političarke nesretne u braku, a na koncu i prevarene od ljubavnice. Polona Juh je kao April započela pomalo histerično, da bi se prema kraju predstave smirenije pronašla u liku razočarane i cinične bivše aktivistkinje.
  
  

  Marko Mandić bio je vrlo dobar kao umirući akademik koji ipak ima snage za konačni preljub; Igor Samobor sjajno je odigrao iscjelitelja i life coacha koji se naravno slabo snalazi u presudnim trenucima; Zvezdana Mlakar bila je prava slika The Lezbijke i feministkinje kojoj je sve odavno jasno, osim onog što joj se nalazi pred očima; baš kao i Saša Pavlin Stošić kao njezina mlada partnerica koja se još nije uspjela razočarati u životu, ali upravo počinje. Ovaj stanoviti disbalans u glumi odrazio se i na odnose među likovima, koji su na koncu ostali pomalo površni i neuvjerljivi, za razliku od Potteričina filma kojim u potpunosti dominiraju glumački velikani.  

  Glumce i glumice je u odgovarajuće kostime odjenula Ana Savić Gecan, a skladatelj neočekivano ne baš prisutne glazbe bio je Mitja Vrhovnik Smrekar. Oblikovatelji svjetla i videa bili su pak uobičajeno dobri Sonda i Toni Soprano Meneglejte.

  Da ponovim zaključak iz uvoda: vrlo dobra feel-good predstava, koja će vjerojatno dugo potrajati na sceni ljubljanske Drame, a radi koje se isplati odvoziti sat i pol iz Zagreba, kao u neka davna, predkoronska vremena.
  
  

  © Mila Bulimbašić Botteri, KAZALIŠTE.hr, 2. veljače 2022.

  Autorica: Sally Potter
  Prevoditeljica: Tina Mahkota
  Redatelj: Ivica Buljan
  Dramaturginja: Mojca Kranjc
  Kostimografkinja: Ana Savić Gecan
  Scenograf: Mark Požlep
  Skladatelj: Mitja Vrhovnik Smrekar
  
  

  Glume: Nataša Barbara (Janet), Marko Mandić (Bill),  Polona Juh (April), Igor Samobor (Gottfried), Zvezdana Mlakar (Martha), Saša Pavlin Stošić (Jinny), Timon Šturbej (Tom)

Piše: