Prekrasna, živopisna i dirljiva hit-predstava
Gradsko kazalište Žar ptica: Autorski projekt Anice Tomić i Jelene Kovačić, Mala Frida, red. Anica Tomić
-
Frida Kahlo osebujna je umjetnica čija je životna priča nadahnjivala mnoge, posebice njezin nepokolebljiv duh i strastvenost koji joj nisu dali klonuti unatoč tome što su je bol i patnja pratile odmalena. Mnogo je knjiga o njoj napisano, a naša književnica Slavenka Drakulić posvetila joj je roman Frida ili o boli. Glumici Salmi Hayek, koja ju je utjelovila u filmu Frida, nepresušna je inspiracija. Nadahnute njezinim slikarstvom, osobnošću i biografijom, redateljica Anica Tomić i dramaturginja Jelena Kovačić razmišljale su o tome kakvo je moglo biti njezino djetinjstvo, što je radila u trenucima samoće i tuge, zašto se ljutila te kako je podnosila ruganja, što ju je veselilo i činilo jakom a što slabom, u kakvoj je obitelji odrastala. Svoja su maštanja pretočile na kazališne daske u prekrasnoj, živopisnoj i dirljivoj predstavi Mala Frida u Gradskom kazalištu Žar ptica, koja govori o umjetnosti i slikarstvu, ali i o ljubavi i prijateljstvu, predrasudama i teškim povredama koje one uzrokuju.Frida je većinu djetinjstva provela u kući, Casi Azul; ona je bila njezino utočište i sigurno mjesto, u njoj je bila zaštićena od okrutnog vanjskog svijeta, okružena pažnjom i ljubavi. Nevjerojatno je koliko se ta kuća, u stvarnom životu i u predstavi, stopila sa samom junakinjom. Scenograf Igor Vasiljev osmislio ju je od elastične plave tkanine kojom se dočaravaju njezina sanjarenja i unutrašnja previranja. U trenucima nemira i samoće iz tkanine se pojavljuje Fridina izmišljena prijateljica Brisa, kad mašta o putovanju, njezini zidovi postaju valovi; kuća se zajedno s Fridom trese od ljutnje, dok je tijekom radosnih dana čvrsto zategnuta. Poput elastične teksture, i plava boja kuće mnogo govori o protagonistici. U Zapadnim zemljama plava se veže uz melankolično osjećanje, depresiju, usamljenost i tugu, dok se u Latinskoj Americi povezuje s nadom i zdravljem, označava duhovni mir i bogatstvo. Pojedina tumačenja govore i o tome da je, s obzirom na to da su zrak i voda plavi, ona misaona i emotivna boja.
Upravo je takva Frida kakvom je vide Anica Tomić i Jelena Kovačić. Unutar tih plavetnih, melankoličnih zidova, sve pršti od raznih žarkih boja – stol i stolci te sva ostala rekvizita su u bojama koje je u svojim radovima često rabila sama umjetnica. Njima se odražava Fridino veselje, strast i životna energija. Oni su ponajviše vladali u njezinu domu zahvaljujući roditeljima koji su joj pružili beskrajnu ljubav i podršku. Frida je putem slikarstva izražavala svoju energičnu osobnost, ali i pretešku fizičku bol; stoga je vizualna komponenta u predstavi izuzetno važna i višeslojna te, poput slika, dočarava njezina emotivna stanja, ali i kontekst u kojemu je odrastala.Upečatljiv je lik luckastog i senzibilnog oca kojeg vrlo duhovito i šarmantno, s puno ljubavi i pažnje tumači Domagoj Ivanković. Svojoj ljubimici ispunjava svaku želju, dopušta joj igrati nogomet, voziti bicikl i nositi hlače (iako je to početkom dvadesetog stoljeća za ženu bilo neprihvatljivo), a svako je jutro budi veselom pjesmom. U stvarnom životu znala je govoriti da je „kći svoga oca“, a Anica Tomić i Jelena Kovačić vjerno su dočarale njihovu prisnost i povezanost. Majka je, s druge strane, racionalna i pragmatična žena koja nevoljko Fridi dopušta da se odijeva i ponaša kao dječak. Gorana Marin uspjela je u tom liku uvjerljivo predočiti konzervativnost i stanovitu hladnoću, brižnost, ali i želju da kćer ukroti i odgaja prema društvenim prilikama tog vremena koje su djevojčicama nametale pravila primjerenog ponašanja. Amanda Prenkaj zablistala je u ulozi Fride i teško mi je nakon njezine interpretacije zamisliti glumicu koja bi je mogla zamijeniti. Fizički joj nevjerojatno nalikuje, a izvrsnom izvedbom dočarala je puninu njezine osobnosti i nevjerojatne energičnosti, frajerskog stava i umjetničke senzibilnosti, radosne vrckavosti i bijesne eksplozivnosti. Vrlo je dirljiva u scenama kada se osjeća usamljeno ili kada misli da se njezin jedini prijatelj Pablo druži s njom samo iz sažaljenja, a izuzetno je nadahnuta kada se maštom i vedrinom bori protiv bolova i jada. Bez imalo pretjerivanja, vrlo uvjerljivo tumači djevojčicu, a svoju djetinju energiju s lakoćom preobražava u ženstvenu zrelost velike slikarice.
Dramaturginja Jelena Kovačić zamislila je izuzetno duhovite i simpatične likove Fridinih, prije Pabla, jedinih stvarnih prijatelja, kućnih ljubimaca mačka i majmuna koje su s podjednakim šarmom i humorom, svaki u svojem upečatljivom karakteru, iznijeli Marko Hergešić i Petar Atanasoski. Majmun je opterećen vremenom i stalno gleda na sat te podsjeća na zeca iz Alise u zemlji čudesa, mačak bi se prodao za slatki pekmez, a obojica frcaju od ljubomore na Fridina novog prijatelja. Lik prijatelja Pabla, kojega tumači Bogdan Ilić, ima najmanje izražen karakter i čini se kao da je samo dramaturški posrednik za ostala zbivanja. Okidač je za ljubomorne ispade mačka i majmuna, ali i pomoćnik pri Fridinom postupnom otvaranju prema vanjskom svijetu. Početak prijateljstva počinje nelagodom, Pablovim predrasudama o njezinoj bolesnoj nozi zbog koje ju djeca maliciozno zovu „drvena noga“. Međutim, one nestaju čim pronađu zajednički jezik i zaigraju nogomet. To dovodi do najslabijeg dijela predstave – songa o predrasudama. Priča je dovoljno snažna i jasna, te je pomalo docirajuća pjesma upućena publici potpuno suvišna. No, to ne narušava sklad i ljepotu predstave u kojoj glazba ima vrlo važnu ulogu. Ona dočarava Mexico i srčani temperament tamošnjih stanovnika. Skladatelj Nenad Kovačić obradio je meksičku narodnu pjesmu Flor de canela te pjesmu ChaveleVargas No Soy da Aqui, koje su u Žar pticu unijele dašak Meksika. Pjesme koje Frida pjeva s ocem prenose emocije. Njima se dočarala vedra očeva narav te skladna obiteljska atmosfera u kojoj djevojčica pronalazi utjehu.
Vrlo su upečatljivi i kostimi Doris Kristić, koja je dosljedno pratila umjetničin slikarski opus i biografske podatke. Frida Kahlo voljela je nositi haljine koje su ili bile ili su vrlo nalikovale meksičkoj narodnoj nošnji iz pokrajine Tehuantepec. Doris Kristić odabrala je tkanine jarkih boja koje je zamislila u kroju tehuanskih suknji, haljina i bluza s cvjetnim ukrasima kakve je nosila odrasla Frida. Ona na početku predstave i izlazi iz okvira za slike – kostimom se vjerno rekonstruira jedan njezin portret u tehuanskoj nošnji, te se time ostvaruje dojam kao da je upravo izašla iz slike kako bi nam ispričala djelić svog života. Na kraju predstave glumica je odjevena u crvenu haljinu, što je boja koju je Frida izuzetno voljela jer se u njoj osjećala vrlo ženstveno. Crvena se ujedno pojavljuje i kao simbol njezine srčanosti i životne strasti, revolucionarne snage kojom je pokrenula mnoge. Frida u djetinjstvu nije voljela nositi haljine, pa je većinu vremena u crnim hlačama i sakou te bijeloj bluzi s cvjetnim ukrasima. Za razliku od nje, majka je odjevena u tamnu elegantnu haljinu kakve su se nosile početkom dvadesetog stoljeća, otac u odijelo, a mačak i majmun su razigranim, neuobičajenim kostimom naznačeni kao plodovi bujne mašte.
Treba posebno istaknuti tekst Jelene Kovačić koji donosi vrlo zanimljivu biografsku priču, ali i priču o svima nama i to vrlo duhovito, uzbudljivo, emotivno i ohrabrujuće. Dramaturginja isprepleće Fridino vrijeme i našu suvremenost – mala Frida publici prikazuje svoj život iz naše perspektive, svjesna promjena koje su se u više od sto godina dogodile, sa suptilnom namjerom da to osvijesti kod malih gledatelja.
Redateljica Anica Tomić također se vješto i mudro poigrava s kazališnim vremenom. U sobi male Fride, primjerice, od početka je prisutan poznati autoportret koji je oslikala s tridesetak godina. Na kraju predstave bajkovita Casa Azul postaje ono što je danas – poznati muzej s Fridinim radovima koji privlači turiste diljem svijeta. U pozadini su izvješeni odabrani Fridini portreti koje su naslikala djeca prijavljena na Natječaj za izradu plakata predstave, čime se dio publike s Fridinim životom i djelom upoznao i prije premijere.
Mala Frida predstava je koja bi mogla u malim gledateljima pobuditi ljubav i zanimanje za umjetnost, informativna je na zabavan način, a ono što je najvažnije, ima angažiranu namjeru da osnaži pojedinca. Naime, od Fridina djetinjstva do danas mnogo se toga promijenilo, no ljudska je narav ostala ista pa su ondašnja ruganja jednaka današnjim, kao i svi drugi oblici nasilja koje djeca trpe od svojih vršnjaka. Ranjivima i nezaštićenima ova predstava daje nadu da se mogu steći pravi prijatelji koji ih ne sažalijevaju, a onima koji vrše nasilje, posebice ako to rade iz nehaja, pokazuje koje posljedice i tragove ono ostavlja. Snaga Fride Kahlo nadahnjuje umjetnike, a ovom bi predstavom mogla nadahnuti i poneke gledatelje ili ih barem potaknuti na razmišljanje. „Mala Frida priča je o prijateljstvu koje nas čini boljima, odlučnosti koja nas čini neustrašivima i zamišljanju koje se čini mogućim“, zapisuju Jelena Kovačić i Anica Tomić u programskoj knjižici ove uistinu sjajne predstave koja će zasigurno biti hit Gradskog kazališta Žar ptica. To je ujedno i najljepši dar koje je to kazalište za svoj četrdeseti rođendan poklonilo svojoj vjernoj publici.
© Katarina Kolega, KAZALIŠTE.hr, 29. siječnja 2022.Autorice: Anica Tomić, Jelena Kovačić
Redateljica: Anica Tomić
Premijera: 17. prosinca 2021.
Dramaturginja i autorica teksta: Jelena Kovačić
Scenograf: Igor Vasiljev
Kostimografkinja: Doris Kristić
Skladatelj: Nenad Kovačić
Scenski pokret: autorski tim, ansambl i Anja Đurinović
Oblikovatelj svjetla: Aleksandar Čavlek
Autor videa: Igor Vasiljev
Kreativno rješenje vizuala: Mare Milin
Fotografije: Mare Milin
Grafički dizajn: Klasja&Zita
Suradnik za mađioničarske trikove: Domagoj Ivanković
Glume: Amanda Prenkaj, Gorana Marin, Domagoj Ivanković, Petar Atanasoski, Marko Hergešić, Bogdan Ilić