Scenska posveta Sarajevu

Narodno pozorište Sarajevo: Ljubica Ostojić, Sve se nekako preživi, osim smrti, red. Dino Mustafić

• 
  
  „Scena je metafizički prostor u kojem se može još uvijek slobodno misliti, čak i o svom rodnom gradu, s kojim nikad nisi načisto”, kazat će direktor Narodnog pozorišta Sarajevo Dino Mustafić, čiju sam uspješnicu Sve se nekako preživi, osim smrti pogledala nedavno upravo u matičnom teatru.

  Sve se nekako preživi, osim smrti svojevrsna je ljubavna posveta Sarajevu, spisateljice i dramaturginje Ljubice Ostojić, Beograđanke koja se iste godine po rođenju doselila u, kako će mnogo godina kasnije reći, „čudan grad”.

  „Ne možeš ni u njemu, ni bez njega, a moraš. Ne da ti maknuti, a tjera te od sebe. Ko je i koliko živ u ovom Gradu, ne zna se. Najbolje ga vidiš zatvorenih očiju, iz očaja, ili s drugog kraja Svijeta”, ispisala je Ljubica Ostojić još prije deset godina ljubavnu priču svome Sarajevu, kao određeni otvoreni dramski tekst, zapravo predložak nekom budućem redateljskom konceptu.
  
  
  
  Savršeni predložak pokazat će se nakon premijere u sarajevskom Narodnom pozorištu, nama u Hrvatskoj dobro poznatog Dina Mustafića, redatelja sklona otvorenom kazalištu. Jer, ovaj dramski tekst Ljubice Ostojić nosi u sebi brojne mogućnosti za nešto novo, rubno, istraživačko u propitivanju scenske forme i izraza.Sve je to propitao i istražio ingtrigantni i nagrađivani bosanskohercegovački redatelj u suradnji s očito iznimno raspoloženim glumcima, koji su zajedno s Mustafićem dopisivali, štrihali, dodavali, oduzimali, ubacivali poeziju Szymborske i Sidrana – ispisavši Sve se nekako preživi, osim smrti autentičnim rukopisom.

  Premijerno izvedeno u proljeće 2017. godine, Sve se nekako preživi, osim smrti pretvorilo se u jednu od najdugovječnijih predstava na daskama teatra koji je prošle godine obilježio stotinu godina svoga postojanja.

  Sarajevo je glavno lice predstave; u njemu živi obitelj čiji su članovi prije svega umorni. Umorni od života u tom sudbinskom i mitskom gradu koji ne ide nikuda, a opet živi nekim svojim životom. Drugo lice predstave, glazbu, potpisuje Damir Imamović, čiju sevdalinku Sarajevo izvode svi glumci na početku predstave, ali i na kraju, uz pomoć članova zbora Opere Narodnog pozorišta Sarajevo. Sve važne trenutke predstave također naglašava glazba koju na klaviru, smještenom sa strane pozornice, izvodi Kenan Kojić.
  
  

  Glumci sevdalinku na početku predstave izvode na rampi, skrivajući pogled na povišenu scenu koju potpisuje Mirna Ler, a na kojoj će se, kada se odmaknu, otkriti niz crvenih jastuka koji čine glavni simbolički element. Jastuci su pobacani po stanu sarajevske obitelji čiju sudbinu pratimo, a prostorije u stanu su precizno iscrtane kredom na podu, da bismo dobili savršeni tlocrt prostora iz kojeg nema izlaza za većinu članova obitelji. Ovdje ne mogu ne spomenuti Tri sestre velikog ruskog redatelja Timofeja Kuljabina, predstavu izvedenu prošle jeseni u sklopu Festivala svjetskog kazališta na sceni zagrebačkog HNK, a u kojoj su također prostorije na sceni bile označene kredom. Great minds očito think alike…

  Crveni jastuci u sarajevskoj predstavi predstavljaju i životnu nit koju uzimajući u ruke, svaki lik nosi sa sobom; i ekran na kojemu se prikazuju simboli onoga što se u određenom trenutku događa na sceni, iz njih teče voda i lete behari…

  Iznimno uspješnu suradnju redatelja i scenografkinje u potpunosti je slijedila i kostimografkinja Lejla Hodžić, odjenuvši glumce u prvom dijelu u šarene kostime da bi ih u drugom dijelu, kojim vladaju smrt i odlasci, jednostavno preokrenula u crna odijela iscrtana bijelim rubovima, prateći time ocrtane rubove prostorija u stanu.
  
  

  Nakon otpjevane sevdalinke o Sarajevu podno Trebevića, upoznajemo se s njegovim građanima, bračnim parom Emilijom i Eminom te njihovim kćerima Unom i Enom. Emilija koju glumi Ejla Bavčić Tarakčija, poput većine žena u kriznim situacijama, preuzima brigu o čitavoj obitelji, suprugu pjesniku, zetu bivšem branitelju te Gospođi Mami.

  Ejla Bavčić Tarakčija glumi nervozno, povišeno, na rubu, pretjerano i nažalost najmanje dojmljivo. Posve suprotno je Kaća Dorić izgradila lik Gospođe Mame, Beograđanke koja u predstavi predstavlja prošlost, ali i budućnost kada se na kraju svog životnog puta vraća u djetinjstvo, postajući ponovno djevojčica kakva je nekada bila. Njezina Gospođa Mama nosi u sebi svu mudrost starije dobi, razigranost senilne starice i začudnost nevinog djeteta. Izudin Bajrović dao je pomalo tipičnog zanesenog pjesnika i odsutnog supruga i oca obitelji, a Emina Muftić uvjerljivo je prikazala susjedu Hediju. Vrlo su korektne bile Amila Terzimehović i Dina Mušanović kao sestre Una i Ena koje se s jednakom strašću odlučuju za odlazak, odnosno ostanak u Gradu. Aleksandar Seksan glumi Čehovljeva umornog čovjeka, onoga koji je ostao bez svega u ratu i nakon njega. On je onaj kojeg svi znamo, onaj koji se vratio iz rata, onaj koji se ne može nositi sa životom i koji na koncu odustaje od njega – kompleksna uloga u kojoj se Aleksandar Seksan odlično snašao diskretnim glumačkim izrazom.
  
  

  Sevdalinka Sarajevo u izvođenju Zbora Opere Narodnog pozorišta Sarajevo zadnja je stranica vrlo dobre i suvremene predstave koju je Dino Mustafić sa suradnicima i glumcima osmislio do posljednjeg detalja, ispisavši na sceni prelijepu posvetu svome gradu.
  
  © Mila Bulimbašić Botteri, KAZALIŠTE.hr, 22. siječnja 2022.

  Autorica: Ljubica Ostojić
  Redatelj: Dino Mustafić
  Dramaturginja: Ljubica Ostojić
  Scenografkinja: Mirna Ler
  Kostimografkinja: Lejla Hodžić
  Koreograf: Gjergji Prevazi
  Glazba: Damir Imamović
  Asistent režije: Benjamin Bajramović
  Asistentica dramaturginje: Džejna Avdić
  Inspicijent: Nihad Kapić
  
  Glume: Ejla Bavčić Tarakčija, Izudin Bajrović, Kaća Dorić, Alekasndar Seksan, Emina Muftić, Amila Terzimehić, Dina Mušanović, Vedran Đekić, Kenan Kojić, Hariz Šabanović, Jasenko Matković

Piše: