Obračun s demonima rata

Glumačka družina Histrion, Zagreb: Amir Bukvić, Djeca sa CNN-a, red. Aida Bukvić

• U krivo vrijeme bili su maleni, u krivim prostorima gledali su na svijet nedužnim dječjim očima. Svijet koji je u jednom trenutku poput najtmurnijih oblaka zakrilio rat, istrgao iz njih nevino djetinjstvo i duboko im usjekao bol i patnju. Sakrili su ih u najdublje zakutke svoje nutrine i sad je vrijeme mučnih razračunavanja.
  
  U Histrionskom domu 29. listopada premijerno je izvedena predstava Amira Bukvića, Mi djeca sa CNN-a. Izabravši vrlo izazovnu temu života žrtava rata u vremenu poraća, autor je pokušao ukazati na činjenicu da se neke od najvećih ratnih patnji odvijaju upravo po završetku rata. Nažalost, iako je izabrao emocionalno vrlo snažnu temu, autor nije u potpunosti uspio prenijeti svu patnju i sva pitanja koja salijeću najnevinije žrtve rata – djecu.
  
  U predstavi Mi djeca sa CNN-a Amir Bukvić spaja živote Dine (Amar Bukvić) iz Srebrenice i Dore (Iva Mihalić) iz Vukovara, koji su u trenucima predaje njihovih gradova doživjeli svojih pet minuta slave. Naime upravo su njihova uplakana lica putem CNN-a prošla svijet kao simboli patnje u dvama prostorno i vremenski bliskim ratovima. Petnaestak godina kasnije susreću se u Zagrebu, gradu koji im je pružio kutak koji bi htjeli nazivati domom. U postupnom upoznavanju i otvaranju njihov odnos prelazi u prijateljstvo, ali i nešto više. Emocionalno i mentalno sputan Dino, koji u Zagrebu radi kao čistač, i mnogo eksplicitnija Dora, prostitutka koja se predstavlja studenticom psihologije, započinju s rastvaranjem snažno potisnutih, ali ipak živo prisutnih ratnih patnji u kojima su izgubili svoje najmilije i koje su snažno odredile njihove daljnje putove.
  
  Predstava nedovoljno dosljedno ide prema trenutku razotkrivanja i preplitanja dvaju svjetova, naizgled daleka, ali u bolnoj nutrini jako bliska. Ritam drame ne gradira i ne razvija dramsku nit ka konačnom katarzičnom finalu, nego stvara priču iz fragmenata za koje gledatelj uzalud očekuje da se poslože u mozaik. Tako i za sporedne likove slikara Gogu (Dražen Kühn) i gospođu Šlik (Branka Cvitković) očekujemo da će se ispreplesti s radnjom i dramaturški opravdati, ali ipak ostaju samo u domeni konteksta i dekora. Sama radnja emocionalno vrluda, počesto nepotrebno rušeći postignut emocionalni naboj pokojom trivijalnošću, poput podsmjehivanja na jezičnoj razini (jedna od rijetkih ostavština iz djetinjstva koju Dino sebično čuva je bosanski jezik, koji Dora komentira s podsmjehom).
  
  Redateljica Aida Bukvić dramu je doslovno prenijela na scenu s tek pokojim ne pretjerano originalnim redateljskim rješenjem, kao primjerice u završnom prizoru gdje donosi već viđeno prikrivanje događaja dvama bijelim zidovima koji igrom sjena prenose cenzuriranu radnju. Rijetke metafore u predstavi predoslovne su. Tako se kroz radnju provlači lik prolaznice (također Branka Cvitković) koja je u potrazi za psom, što je jasna i doslovna metafora potrage za nestalim najbližima. Prijelaze između scena redateljica nije povezala, nego je stvaranjem scenskog mraka pojačala jaz između i inače nedovoljno motivacijski povezanih scena. Time se produbljuje naglasak na fragmentarnosti radnje, što joj ne ide u prilog budući da drama teži klasičnoj emocionalnoj katarzičnosti.
  
  Djeca sa CNN-a konverzacijska su drama i od presudne važnosti je suigra između dvaju glavnih glumaca. Međutim u toj suigri Iva Mihalić teško parira Amaru Bukviću. Glavna glumica ostavlja dojam da nije u potpunosti oblikovala lik Dore, počesto izlazi iz uloge, pogled joj luta scenom te je slabo uredotočena na igru.
  
  Amar Bukvić nije u potpunosti dosljedan u građenju lika Dine. Tako se u početku predstavlja umno ograničenim i naglašeno sramežljivim mladićem, sputanim bremenom vlastite prošlosti. U toj fazi nije glumački dovoljno uvjerljiv. Kasnije se taj zatvoreni mladić otvara u prilično buntovna i pametna mladića koji lamentira o Bogu na zavidnoj razini. Bez obzira na te nedosljednosti, preobraženi Dino najbolji je dio predstave. Amar Bukvić igra ga u potpunosti unesen u predstavu, saživljen s likom i njegovim emocionalnim lomovima koji jasno dopiru do gledatelja, te igrom i energijom u potpunosti zasjenjuje partnericu.
  
  Dražen Kühn u ulozi slikara i alkoholičara Goge i Branka Cvitković u dvostrukoj ulozi gospođe Šlik i prolaznice, izvukli su iz likova koliko su mogli. Branka Cvitković tek je na trenutke preglumljavala u ulozi gospođe Šlik.
  
  Scenograf Miljenko Sekulić scenu je postavio simbolično i sugestivno. Tako su na sceni stalno prisutni telefonska govornica kao simbol nepripadnosti i zova daljine i sat čije vrijeme stoji kao svjedok vremena. Glazba Damira Šimunovića ne prodire previše u samu dramu, nego stvara atmosferu i glazbeni okvir u promjenama scena. U predstavi se koriste fragmenti pjesme Obećana riječ, Ede Maajke, koji služe kao dramski okidač za emocionalno prepoznavanje i povezivanje dvaju glavnih likova. Kostimi Marite Ćupo zadovoljavaju funkcionalnošću. Tako je čistača Dinu obukla u stvarnu odoru pometača zagrebačkih ulica, a prikrivenu prostitutku Doru u diskretno lascivnu odjeću.
  
  Djeca sa CNN-a, uz brojne dramaturške, redateljske i glumačke propuste, progovaraju o vrlo aktualnoj temi bolnih posljedica ratnih zbivanja te pokušavaju gledatelju približiti svijet čovjeka zatvorenog u vlastite patnje. Tematikom će sigurno dotaknuti mnoge Dine i Dore koji šeću zagrebačkim ulicama u potrazi za smirenjem ili objašnjenjem neobjašnjivog.
  
  © Igor Tretinjak, KULISA.eu, 31. listopada 2008.

Piše: