O statusu i poziciji hrvatske štokavske dramske književnosti

Feljton Hrvatsko kazalište i društvo (24. dio)

  • Fabijan Šovagović kao Šima Begović, <em>Sokol ga nije volio</em> redatelja Branka Šmita, 1988.

    Postoji li hrvatska štokavska dramska književnost ili ne postoji?

    Štokavska dijalektalna književnost bila je predmet poricanja hrvatskih vukovaca i sivo područje u književnoj historiografiji. Krajem sedamdesetih godina XX. stoljeća Dalibor Brozović u raspravi Hrvatski jezik, njegovo mjesto unutar južnoslavenskih i drugih slavenskih jezika, njegove povijesne mijene kao jezika hrvatske književnosti navodi da „literarni tekstovi pisani nestandardnim štokavskim izrazom (dubrovačkim, ličkim, slavonskim i sl.) ne tvore jednu treću hrvatsku dijalektalnu književnost, i ne doživljavaju se tako, nego predstavljaju samo stilsku izražajnu kategoriju, kao i druga odstupanja od standarda radi lokalnoga ili socijalnoga jezičnog kolorita“ (u: Hrvatska književnost u evropskom kontekstu, Zagreb, 1978., str. 74).

    Dalibor Brozović (Sarajevo, 28. srpnja 1927. - Zagreb, 19. lipnja 2009.), hrvatski jezikoslovac, kroatist, akademik i političarTakvo stajalište književna djela pisana na dijalektima štokavskoga narječja, kojega čine zapadni dijalekt ili novoštokavski ikavski s najvećim brojem govornika, novoštokavski jekavski, istočnobosanski te slavonski dijalekt kao najarhaičniji dijalekt štokavskoga narječja, eliminiralo je iz pojma dijalektalne književnosti te je štokavska dijalektalna književnost postala kamen spoticanja kako u proučavanju tako i u poučavanju dijalektalne književnosti pod kojom su se podrazumijevale kajkavska i čakavska književnost, ali ne i književnost na štokavskim dijalektima. Kako na hrvatsku štokavsku dijalektalnu književnost nisu primijenjeni isti kriteriji kao na kajkavsku i čakavsku književnost nastalu nakon oblikovanja standardnoga idioma, ostala je slijepa točka ali ne i slijepa ulica, jer književno stvaralačko područje, napose dramsko, s razvijenom sviješću o moći žive govorene riječi mimo negativnih lingvističkih odrednica, njeguje dijalekte štokavskoga narječja i kao sredstvo dramskoga izražavanja i kao potentnu stilogenu, empatijsku i imagološku građu s identitetnom vrijednošću u kulturnom, jezičnom, lokalnom, regionalnom i nacionalnom smislu.

    Hrvatska dijalektna štokavica u dramskoj književnost

    U suvremenom medijskom prostoru, napose u kazališnom, prisutne su žive štokavske govorne i scenske prakse – kako kolokvijalne, tako i dijalektne. Najčešće su dramski pisci koristili zajedničke odlike skupine govora, odnosno poddijalekt i dijalektnu stilizaciju te je pri jezičnoj/dijalektnoj analizi teško odrediti pripadnost konkretnom organskom idiomu i precizno opisati i upisati dijalektni izričaj pojedinoga dramskoga teksta u dijalektološku kartu. Za ilustraciju slijedi nekoliko poimeničnih primjera. Među najpoznatijim je dramskim reprezentantima ličke štokavske ikavice Pero Budak (1917–2008), koji je bio sklon preciziranju mjesnih govora te mu se komedija Mećava (praizvedena 1952., prvotisak 1954.) oslanja na govor Lovinca, a Klupko (praizvedeno 1953., prvotisak 1955.) pak na govor Svetoga Roka. Pero Budak govorno je profilirao likove lokalnim idiomima te praktično potvrdio da je organski idiom izvor komičnoga, dok smatra kako komedije na standardnom idiomu djeluju usiljeno, umjetno i namješteno.

    Pero Budak (Trebinje, 21. lipnja 1917. - Zagreb, 4. prosinca 2008.), hrvatski kazališni i filmski glumac, dramatik, komediograf, romanopisac, pjesnik, dječji pisac i prvi direktor Kazališta <em>Gavella</em>Petar Petrović Pecija (Otočac, 21. kolovoza 1877. -  Zagreb, 9. siječnja 1955.), hrvatski književnik

    Prije njega ličku je ikavicu koristio u dramskim tekstovima Petar Petrović Pecija (1877–1955). Šibensku ikavsku štokavicu doveo je Ivo Brešan (1936–2017) u Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja (1971.) do postmodernističke intertekstualnosti u novijem političkom teatru, ali ju ne možemo opisati kao konkretan mjesni  idiom. Govore Dalmatinske zagore koristi Ante Tomić u romanima Čudo u Poskokovoj Dragi (2009.) i Što je muškarac bez brkova (2000.) te u njihovim kazališnim i filmskim adaptacijama. Reprezentant bunjevačke ikavice dramski je pisac Matija Poljaković (1909–1973) s komedijama i pučkim igrokazima popularnima u subotičkom kazalištu (Vašange, Niko i ništa, Ludograd, Jedna cura, sto nevolja i dr.), ali je bunjevački govor funkcionalan i u težem tematskom i žanrovskom okviru, kao što je kazališna adaptacija proznih monologa Prid svitom – saga o svitu koji nestaje (2008.) Tomislava Žigmanova (1967.) u predstavi Bunjevački blues.

    Kazališni praktičari i teoretičari suglasni su oko toga da u komedijama bolje funkcionira dijalekt od standardnoga idioma, međutim slavonski se dijalekt potvrdio moćnim izražajnim sredstvom tragičnoga u predstavi Sokol ga nije volio autora Fabijana Šovagovića (1932–2001) u režiji Božidara Violića u zagrebačkom kazalištu Gavella 1982., a potom u istoimenom filmu u režiji Branka Schmidta 1988. na šokačkoj ekavici. Fabijan Šovagović šokački je govor i prije toga popularizirao monodramom Đuka Begović, nastaloj nakon uspješne Mađerove dramatizacije istoimenoga romana Ivana Kozarca u osječkom kazalištu 1973. u kojoj je tumačio naslovnu ulogu slavonskoga fatalnoga bećara. Ivo Gregurević (1952–2019) također je monodramom Đuka Begović popularizirao slavonski idiom, pisca Ivana Kozarca i kultni lik Đuke Begovića 1990-ih godina. Za prisutnost slavonskoga dijalekta u hrvatskoj književnosti posebno su zaslužni Ivan Kozarac (1885–1910) i Joza Ivakić (1879–1932).

    Štokavski su dijalekti izražajno sredstvo na profesionalnim kazalištima, gdje su potrebne govorne vježbe i savjeti dijalektologa, međutim posebnu vitalnost im daju kazališni amateri koji izvrsno poznaju dijalektni idiom svojega kraja, što njihovim izvedbama pridaje  pečat autohtonosti, izvornosti i samosvojnosti, a publika to zna itekako cijeniti.

    Ante Tomić (Split, 22. travnja 1970.), hrvatski književnik i novinarIvo Brešan (Vodice, 27. svibnja 1936. – Zagreb, 3. siječnja 2017.), hrvatski dramski pisac, prozaist, slavist i scenarist

    Jezik književnosti vs. standardni idiom

    Kratki podsjetnik na isječak hrvatske jezične povijesti, kada su jezikoslovci doveli u pitanje dijalekte štokavskoga narječja i u neravnopravan položaj u odnosu na zagorsko-međimurski, turopoljsko-posavski, križevačko-podravski, donjosutlanski, prigorski i goranski dijalekt kajkavskoga narječja i jugozapadno istarski, sjevernočakavski, srednjočakavski, južnočakavski, lastovski dijalekt čakavskoga narječja i time isključili štokavsku dijalektalnu književnost, upućuje na potrebu uvažavanja svih idioma kao jednakovrijednih, ali ne i ekvivalentnih jer treba poštovati njihovu distribuciju i funkcionalnost te ih s razlogom i stilskim opravdanjem koristiti u određenim komunikacijskim situacijama.

    Štokavska dijalektalna književnost ostala je nedefinirana uslijed standardoloških procesa, ali su u jeziku književnosti, posebice dramske, ufajući se u načelo licentia poetica, prakticirano još od antičkih vremena, štokavski dijalekti i drugi uporabni idiomi s estetskim učinkom potvrdili postojanje štokavske dijalektalne književnosti i mimo lingvističkih definicija.

    (nastavlja se...)

    © Anica Bilić, KAZALIŠTE.hr, 15. prosinca 2021.

    Feljton Hrvatsko kazalište i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije