Energija u dijalektu

Feljton Hrvatsko kazalište i društvo (25. dio)

  • Ivo Gregurević (Donja Mahala, 7. listopada 1952. - Zagreb, 1. siječnja 2019.), hrvatski filmski, kazališni i televizijski glumac

    Đuka Begović
    palio je i žario medijskim prostorom zadnjih desetljeća 20. stoljeća zahvaljujući dramskim i monodramskim izvedbama, ponajprije u interpretaciji Fabijana Šovagovića, potom i Ive Gregurovića, skrećući pozornost ne samo na jedinstven i neponovljiv lik bećara nad bećarima nego i na energiju pohranjenu u slavonski dijalekt, sablažnjavajući moralne i jezične puritance kako u vremenu epizodnog objavljivanja romana 1909. za života autora Ivana Kozarca i 1911. kada je objavljen cjelovito ali posthumno, tako i u njegovu dramatiziranu izvedbenom mediju:

    Đuka Begović, redatelj Ivan Marton, dramatizacija Miroslav Slavko Mađer, naslovna uloga  Fabijan Šovagović, HNK, Osijek, 1973.,
    Đuka Begović, redatelj Dušan Šuša, naslovna uloga Franjo Jelinek, Kazalište Joza Ivakić, Vinkovci, 1973.,
    Đuka Begović, monodrama, Fabijan Šovagović, Teatar u gostima, 1970-ih,
    Đuka Begović, monodrama, Ivo Gregurević, 1990-ih,
    E, moj sokole, monodrama po motivima Đuke Begovića, Duško Valentić, Zlatko Vitez, Dramsko kazalište Gavella, Zagreb, 2003.,
    Najbolje godine, monodrama po motivima Đuke Begovića, Duško Valentić, 2009.,
    Đuka Begović, monodrama i bećarski mjuzikl, Srećko Berec, 2009.,
    Đuka Begović, Ivica Koprivnjak, Amatersko kazalište Belišće, 2013.,
    Play Kozarci, redatelj Himzo Nuhanović, Gradsko kazalište Joza Ivakić, Vinkovci, 2014.,  
    te u filmskom mediju kao igrani film Đuka Begović u režiji Branka Schmidta, Zagreb-film, HRT, 1991.

    <em>Đuka Begović</em> u režiji Branka Schmidta, Zagreb-film, HRT, 1991.

    Kozarčev roman i naslovni lik Đuka Begović nastali su kao otpor društvenim konvencijama, pa tako i vladajućem standardnojezičnom modelu koji nije pokazivao sluha za slavonski dijalekt, a snažni, energični dijalozi na tom dijalektu potentna su dramska građa, kojoj ne treba ništa dodati ni oduzeti, samo udahnuti scenski život.  

    Ostavivši u rukopisu dramske tekstove Pod noć, Sraz, Iz kobnih dana i Rane, Ivan Kozarac (1885–1910) nije upamćen kao dramski pisac u hrvatskoj književnoj memoriji, ali je ipak već stotinjak godina prisutan u kazališnoj i filmskoj umjetnosti zahvaljujući adaptacijama njegovih proznih djela u kojima su dijalozi ostvareni na slavonskom dijalektu. Kozarčeva drama Pod noć, čiji su dijalozi u potpunosti pisani na govoru slavonskoga dijalekta, praizvedena 1927. u Zagrebu u režiji Joze Ivakića, 1975. pak u osječkom kazalištu u režiji Ivana Martona, potvrdila se kao pogodan i od publike prijemčiv tekst baštinske dramske književnosti, a doživjela je i filmsku adaptaciju 1988. pod naslovom Gospodski život Stipe Zvonarova u režiji Branka Schmidta.

    <em>Đuka Begović</em>, monodrama, Ivo Gregurević, Vinkovci, 1991.<em>E, moj sokole</em>, monodrama po motivima Đuke Begovića, Duško Valentić, Zlatko Vitez, Dramsko kazalište Gavella, Zagreb, 2003.

    Govor Kozarčevih likova šokački je ikavski idiom vinkovačkoga kraja, koji pripada posavskom poddijalektu slavonskoga dijalekta, npr. „Juj – čestita svita!... Djavolje babe, neoprane, pa bi mele isprid mene!“ (Ivan Kozarac, U jeseni, u: Ivan Kozarac, Slavonska krv, Vinkovci, 1906., str. 33.) Autohtoni Slavonac i domicilni Šokac iz Vinkovaca, Ivan Kozarac izvrsno je poznavao teren s rasporedom lokalnih idioma, što je potvrdio u noveli Stara rana (1906.), čiju je radnju smjestio u Gradište s ekavskim mjesnim govorom:

    „ - Poo'lio se – mh – ko da je pozobao pamet čitavoga sveta – govore ljudi o njemu. (…)
    -    T'… pa šta š' ti? – pitali ga.
    -    He, he… vidit ćete, što 've glave vredi… skidat ćete mi kapu  - obično odvraćao.
    -    Al šta š' bit, reci…
    -    Ta … već domislit će se Stipa – dovršavao s tim takove razgovore. (…)
    -    Bome da! … ne smej se … Ohoj! Videt ti 'š kud je Stipa pristo!“

    (Ivan Kozarac, Stara rana, u: Ivan Kozarac, Slavonska krv, 1906., str. 73.)

    <em>Đuka Begović</em>, monodrama i bećarski mjuzikl, Srećko Berec, 2009.

    Pri dramatizaciji novele Stara rana u jednočinku Pod noć radnju je premjestio u  Bošnjake, šokačko selo u županjskoj Posavini, zbog čega u dijalozima koristi šokačku ikavicu, čime je potvrdio autentičnost mjesnoga poluikavskoga govora, realističku poetiku te poznavanje raslojenosti slavonskoga dijalekta na lokalne varijetete:

    „STIPA: Čuj, Maro!... Zar bi mi ovako večeras da sam lugar? Jok, sad bi mi bili jili zeca il bi komad srne, al uz vino, da. Kašnje bi legli – ne pod ovo rundavo ćebe, nego pod jorgan. Crveni, znaš! (…) Pa – uj'tro bi birali: 'oćemo l' šljivovice al komovice. Bilo bi tu tih flaša – oblak. Sve bi selo dalo. Ondak bi pili bilu kavu il ako ćeš baš i crnu. Kako bi volila… (…) Plaću bi tebi davo svu u ruke. Da šta, da šta! … Kupio bi ja tebi vunenu maramu, cipele, bundu.“ (Ivan Kozarac, Pod noć, u: Ivan Kozarac, Izabrana djela,  Zagreb, 1942., str. 289.)

    Osim u profesionalnom kazalištu, Kozarčevi su tekstovi do danas atraktivna građa  kazališnih amatera. Slavonsku jezičnu baštinu i dramske pisce slavonske tematske profilacije već desetljećima s posebnim senzibilitetom njeguje kazališni amaterizam u Retkovcima. U izvedbi Kazališta Mika Živković iz Retkovaca 2015. publika je uživala vidjeti i čuti na pozornici Bratimke prema istoimenoj crtici Ivana Kozarca u režiji i dramatizaciji Marka Sabljakovića, koji je 2019. redateljski potpisao predstavu Blatne duše dramatiziranu prema motivima iz romana Đuka Begović i pripovijetke Stara rana s psihoanalitičkim uvirima u dubine protagonista Stipe i žene mu Mare u izvrsnoj interpretaciji Zdravka Šinjorija i Slavice Varga. Retkovčani su potvrdili ovim izvedbama, uz ostale, snagu kazališnog amaterizma u igranju svojih pisaca te zajamčili autentičnost u izvedbi, aktualnost u svevremenskom sadržaju i zaigranost oslobođenu tereta komercijalizacije i interesnoga sviđanja te autohtonost u izričaju, koji je i njihov native language, obiteljski, kućni, zavičajni i okolinski jezik, u kojem su izražajno najjači i najsigurniji.

    <em>Blatne duše</em> redatelja Marka Sabljakovića, Kazalište <em>Mika Živković</em>, Ratkovci, 2019.

    Svako iznovljavanje Kozarčevih djela aktivira energiju slavonskoga dijalekta trajno pohranjenu u dijalozima i monolozima njegovih likova. Unatoč tomu što su o jeziku njegovih djela kritičari pisali negativno, ističući nepismenost i neobrazovanost te podcrtavajući gramatičke i pravopisne pogreške, jezik književnih djela Ivana Kozarca potvrđuje ne samo njegov jezični senzibilitet i komunikacijsko-funkcionalnu jezičnu kompetenciju nego i napredne jezične stavove koji su bili u suprotnosti s vladajućim filološkim mainstreamom premda mu je u gimnaziji profesor hrvatskoga jezika bio pravopisac Dragutin Boranić na liniji maretićevske škole i hrvatskih vukovaca. Napredni pogledi mladog Ive Kozarca očituju se u kreativnom korištenju prednosti vertikalnoga bilingvizma. Naime, nije davao prednost standardnom idiomu nauštrb slavonskom dijalektu kao svom prvom, pravom, materinskom jeziku, nego ga je smatrao jednako vrijednim standardnom idiomu, što je praktično potvrdio, a zahvaljujući tome stoji na samim početcima stvaranja zanijekane štokavske dijalektalne književnosti i to one na slavonskom dijalektu.   

    (nastavlja se...

    © Anica Bilić, KAZALIŠTE.hr, 15. prosinca 2021.

    Feljton Hrvatsko kazalište i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije