U ozračju sjete za bezbrižnijim vremenima

21. Međunarodni Naj, naj, naj festival, 26. - 30. studenog 2021., Gradsko kazalište Žar ptica, Zagreb, 1. dio

• 
  
  Opet smo u svijetu online izvedbi, nemogućnosti kontakta, gubitka publike. To su prve misli koje se pojavljuju nakon razaslanih i primljenih najava ovogodišnjeg Naj, naj, naj festivala, tradicionalne smotre kazališta za djecu i mlade u organizaciji zagrebačke Žar ptice. Festival koji je uvijek bilo zabavno pohađati jer je bio sasvim dječji i za djecu, koja su (zajedno sa svojim roditeljima) činili njegovu dominantnu publiku, pa tako predstave za djecu i mlade nisu bile izolirane od konteksta, kako to ponekad bude na drugim smotrama i festivalima, ove je godine preseljen na platformu YouTube, gdje su se kroz pet dana mogle, u određenim terminima, pogledati snimke predstava koje je u festivalsku konkurenciju selektirala izbornica Ana Prolić.

  Naravno, ovaj je pristup rezultat kompromisa i to je očito. Očito je iz bezbroj puta ponavljanih razloga i nizanih argumenata na valjda svakom jeziku i u svakom mediju koji se bavi kazalištem, a to je da gledanje snimki izvedbi i gledanje izvedbi uživo nisu i ne mogu biti isto. U kazalištu za djecu i mlade, posebno ako je još i interaktivno (a u programu je, uključivo najbolju, Ratove svjetova zagrebačkog Radio teatra, bilo takvih predstava), taj je osjećaj samo naglašen.
  
  Umjesto gledanja predstava s dječjom publikom na Bukovcu, u specifičnoj, radosnoj i na onaj dobar, opušten i neopterećen način pomaknutoj atmosferi, gdje dojmovi i opažaji, unatoč svoj nemirnosti, nekim čudnim preokretima postaju jači i izoštreniji, predstave su se gledale iz kućne (ili radne) fotelje, na zaslonu, u gruboj, zatupljujućoj tišini koja umjesto da pojačava, mrvi koncentraciju. Promatrati neku drugu publiku na snimkama, osluškivati njezinu reakciju i odgovore potiče osjećaj iskrene nemoći i nezadovoljstva, pojačanog znanjem kako bi svi prisutni ispred ekrana željeli biti tamo i osjećati predstavu u njezinom prirodnom okruženju, onom za koje je mišljena i stvorena.

  Drugim riječima, Naj, naj, naj festival ove je godine, a da za to nisu krivi organizatori nego sveprisutna pošast pandemije, odisao sjetom za nekim bezbrižnijim vremenima. Naravno, i brojnim pitanjima mnogo konkretnije naravi – od dugog i mukotrpnog problema razvoja publike (i općenito odnosa kazališta prema njegovoj publici, osobito onoj novoj) u kojem su predstave za djecu i mlade počesto presudne, do brojnih stvaratelja ovih i ovakvih, ali i drugih predstava, koji su u stalnoj neizvjesnosti za egzistenciju, što naravno utječe i na onaj središnji, kreativni dio kazališnog posla. Ukratko, sumorna situacija i sumorne misli koje se pojavljuju jednom gledatelju koji sa zadatkom pristupa online Naj, naj, naj festivalu. Osobito kada te misli ostavljaju snažan dojam repriznog gledanja istog scenarija.
  
  Nakon ocrtavanja sumorne situacije, nema druge nego ipak se okrenuti programu. Festival je  započeo u petak, 26. studenog snimkom predstave Pustolovine baruna Münchausena, produkcijom domaćina Žar ptice, u režiji Aleksandra Švabića i izvedbi Marka Hergešića, domišljatoj satiri na satiru, suvremenom vremenu prilagođenoj priči o jednom od najpoznatijih varalica iz europske književne tradicije. O ovoj je predstavi kazaliste.hr već pisalo, i to na temelju pogledane izvedbe uživo.
  
  

  Nastavak je ostvaren sljedeći dan snimkom predstave Plavo sunce na žutom nebu čakovečkih Pinkleca, predstavi u režiji Romana Bogdana (tekst, iako je predstava uglavnom bez riječi, i dramaturgiju potpisuje Ivona Marciuš, koreografiju Virna Hošnjak, a likovno oblikovanje Nenad Kern). Radi se o djelu koje na duhovit, pomaknuti, vizualno prepoznatljivo pinklecovski način postavlja pitanja o prirodi, bojama i imaginaciji, kreirajući svojevrsni eklektični spoj basne i magičnog realizma, poigravanja bojama i pokretom te domišljatim glumačkim interpretacijama pojedinih životinja u maniri slobodne imitacije, ali i crtanja bojama. S druge strane, u predstavi se ne mogu izbjeći određena ponavljanja, rukavci bez jasnog opravdanja i dojam kako je povremeno nedostajalo poante, no to nije prevladalo glumačku vještinu.

  U nedjelju, 28. studenog, izvedene su dvije predstave. Prva, Patka, smrt i tulipan koprodukcija je Kolektiva Vrum i HNK u Varaždinu, nastala u režiji Sanje i Tilla Frühwalda i dramatizaciji bajke koju potpisuje Maja Katić. Razumljivo s obzirom na autorski tim, predstava je vrlo bogata koreografski i vizualno, obilato se koristi grafoskopima stvarajući zanimljive slike jednako u pokretu kao i u pratećim projekcijama, no to nije uspjelo izvući dojam kako se radi o predstavi više orijentiranoj na samu sebe, vizualno ponešto hermetičnoj, a manje na publiku. Ipak, u čemu pokazuje obilje sličnosti s Pinklecima i njihovim Plavim suncem, Patka, smrt i tulipan vizualno je zanimljivo djelo koje je bolno i jasno predstavilo kako snimka gledateljsko iskustvo drastično mijenja na lošije.
  
   

  Druga predstava izvedena istog dana bili su Ratovi svjetova zagrebačkog Radio teatra, lucidna, zabavna i pametna, do srži postmodernistička predstava koja se poigrava nasljeđem (Orson Welles, što je indicirano i naslovom, ali i Zvonimir Bajsić), smještajući klasični narativ o apokalipsi iz jedne od najpoznatijih, ako ne i najpoznatije uopće, radiodramske izvedbe u urnebesni kontekst Konjščine. Predstava koja jednako dobro rezonira i prema djeci i prema odraslima, kreativna je i inovativna, lucidna jednako u postupcima kao i u motivima.
  
  (nastavlja se...)

  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 4. prosinca 2021.   

Piše: