Veselo i neopterećeno otvaranje najdubljih životnih pitanja

54. PIF - Međunarodni festival kazališta lutaka, Kazalište lutaka Bratislava, Slovačka: Tomáš Končinský, Barbora Klárová, Kronopatuljci, red. Jakub Maksymov

• 
  
  Oni su nevjerojatno vižljaste minijaturne zlobe koje uživaju u pakostima smišljenima u urbanim okruženjima, među ljudima u svakodnevnim aktivnostima koji njihove pakosti niti razumiju, niti primjećuju, sve dok se ne pokaže rezultat. Oni su kronopatuljci, iz ljudske perspektive neprimjetna mala smetala, a iz njihove vlastite, družina koja se iznimno dobro zabavlja tumarajući ljudskim svijetom i radeći pritom svakakve spačke ljudima, ali i jedni drugima. Nastali u knjizi Překlep a Škraloup (autori Tomaš Končinský i Barbora Klárová), na sceni su ih oživjeli slovački lutkari iz Kazališta lutaka Bratislava, a hrvatska ih je publika upoznala na gostovanju u sklopu 54. PIF-a 21. rujna u Zagrebu. Kako im kazuje i ime (prefiks krono-) kronopatuljci su svojevrsna alegorija protoka vremena, odnosno onoga što se okamenilo u čestoj metafori o „zubu vremena“.
  
  Dakle, kako to često biva u imaginaciji – dječjoj, ali i ljudskoj uopće, oni su zapravo personifikacija prirodnog procesa, objašnjenje pojave koju je lakše shvatiti ako ju se pokuša razumjeti kroz priču i pridavanje antropomorfnih oznaka. Međutim, umjesto narativa o teškom, zahtjevnom i mrkom prirodnom procesu personificiranom u kakvom čudovištu ili natprirodnoj sili, kronopatuljci su urnebesno smiješne, nespretne, zabavne „sluge zuba vremena“, koje se poigravaju svojim autoritetom, sami sobom i, naravno, ljudima koji prolazak vremena neminovno osjećaju. Tako predstava iznimno veselo, neopterećeno, a pronicljivo postavlja pitanja, i to neka od najdubljih pitanja o životu, prolaznosti, egzistenciji.
  
  

  Osim zaigrane i raspršene, a istovremeno pametne i duboke, zapravo filozofske teme, Kronopatuljci su zanimljivi i izvedbeno. Naime, u skladu sa svojom (ne)vidljivošću, oblikovani su kao minijaturne štapne lutke kojima lutkari vrlo spretno barataju. Uz pomoć videa, ili kako piše u opisu predstave u festivalskoj knjižici „lutkarskog kina“, oblikuju se dimenzije kojima predstava iskoračuje iz scenskih okvira na ulicu, u svakodnevicu u kojoj kronopatuljci izvode svoje spačke. Nižu se događaji – od haljine uprljane sladoledom, rasparane odjeće, oštećenih računala – svih onih malih stvari koje su ljudima neprimjetne tako dugo dok ne postanu naporne i počnu proizvoditi gnjavažu, na radost i zadovoljstvo kronopatuljaka. Međutim, njihovo zadovoljstvo ne proizlazi iz obijesti, njihova zloba nije antipatična. Naprotiv, kronopatuljci su simpatični sami sebi, rade to što rade ne iz zle namjere nego iz čiste pakosti, što je, naravno, urnebesno zabavno gledateljima, a prema viđenom na zagrebačkom gostovanju, čini se, i lutkarima koji oživljavaju kronopatuljke.

  Ipak, predstavi kako je izvedena u Zagrebu na PIF-u potrebno je prigovoriti jedan važan tehnički nedostatak, koji je poprilično utjecao na mogućnost praćenja ludorija kronopatuljaka. Naime, igrana je, što je normalno i očekivano, na izvornom jeziku, slovačkom. Međutim, uz izvedbu gledateljima nije ponuđen prijevod, a u predstavi je poprilično teksta i taj je tekst poprilično važan u ocrtavanju karaktera ovih malih hiperaktivnih zloba. Mogu se razumjeti logistički problemi vezani uz prijevod, osobito jer se radi o festivalu, dakle jednom gostovanju, još k tome u neizvjesnim i osobitim vremenima kada ništa nije sigurno, a ponajmanje realizacije međunarodnih suradnji, no bez obzira na to, ipak bi prijevod mnogo pomogao razumijevanju predstave i potpunijem doživljaju.
  
  

  Unatoč jezičnim barijerama, Kronopatuljci su uspjeli biti zabavni i intrigantni, otvoriti pitanja o prolaznosti vremena neopterećeno i s tolikom količinom simpatične zlobe da bi gledatelj po izlasku iz dvorane, gotovo idući puta kada mu primjerice otpadne gumb na košulji ili se umrlja hranom, to mogao, uz slatki smiješak umjesto nervoze, pripisati kronopatuljcima, a ne vlastitoj nespretnosti.

  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 23. listopada 2021.   

  Adaptacija i režija: Jakub Maksymov
  Scenografija, lutke i kostimi: Olga Ziębińska
  Dramaturgija: Peter Galdík
  Glazba: Lazar Novkov

  Igraju: Michal Adam, Miriam Kalinková, Róbert Laurinec, L'ubomir Piktor

Piše: