U potrazi za ljubavlju ili o radosti stvaranja

10. Bobijevi dani smijeha, 7. - 25. studenog 2021., Glumačka družina Kreator, Bjelovar: Autorski projekt Ivana Ožegovića, 10 pjesama koje su označile kraj mog ljubavnog života, 9. studenog 2021.

• 
  
  Nakon jedne predstave HNK, izlazim i čujem razgovor dvoje mladih. Mladić kaže: „Dakle što još imamo, možda Trešnja ili Žar ptica?“ Iz razgovora shvatim da ga je djevojka vodila u sva kazališta glavne struje i da se tamo razočarao i ne želi više ići pa se nada da će možda u dječjem kazalištu naći nešto što bi rado pogledao. On, kao i većina publike, traži predstavu koja u sebi nosi afirmaciju neke vrijednosti, a možda čak i smisla svijeta. To je glavna struja  potpuno izgubila, no srećom zadržalo se na rubovima.

  Upravo na rubu kazališnih rubova nastala je predstava 10 pjesama koje su označile kraj mog ljubavnog života, koju je osmislio, napisao, režirao i 2019. premijerno izveo Ivan Ožegović – bjelovarski glumac slobodnjak, a u produkciji Bjelovarskog kazališta i Umjetničke organizacije Kreator. Nakon izvedbe na Bobijevim danima smijeha u Histrionima (9. 11. 2021.), ljudi su izlazili nasmijani, citirali su duhovite komentare, a oni koji su došli u paru bili su nekako čvršće zagrljeni. I to ne samo zato jer predstava u sebi nosi afirmaciju ljubavi kao susreta dvoje ljudi nego i zato jer je odlično kazališno napravljena.   

  Biste li da Vam najdražu pjesmu sviraju na vjenčanju ili – na sprovodu?

  Prva rečenica kojom predstava započinje je: „Sjetite se vaše najdraže pjesme, one koju bi svirali na vjenčanju ili sprovodu.“ I to bude smiješno (po principu spajanja nespojivog) ali ima smisla jer otvara ozbiljno pitanje – koja ti je najdraža pjesma i zašto? Neki sadašnji hit, neki stari hit, nešto sasvim otkačeno (sve se to moglo čuti na početku predstave fućkano, pjevano ispod glasa ili s mobitela stvarajući buku kakofonije), nešto što si zavolio jučer ili voliš cijeli život? I zašto je voliš? Kako sam Ožegović kaže u najavi – koliko je za glazbu koju voliš važna njezina frekvencija koja se poklapa s valovima tvojeg mozga, a koliko emotivno sjećanje koje vežeš uz nju?

  Iz tih je pitanja – i u uz pomoć emotivnog sjećanja – Ožegović napravio predstavu, ispričao svoju životnu i ljubavnu priču, odnosno priču potrage za ljubavlju kroz pjesme koje su ga u tome pratile. Nekad su ga pjesme doista samo pratile (kao u vrtiću, gdje pamti svoju simpatiju koja pjeva Kad si sretan, ali s drugim dječakom ili narodnjak na zabavi, kojem ne dopušta da mu pokvari trenutak s djevojkom koja mu se sviđa), a nekad su mu bile sredstvo testiranja djevojke koja mu se svidjela. Dugo ga je vodila misao da će ona prava biti ona koja na isti način voli istu glazbu kao i on (rock – od Beatlesa do njegovih oštrijih varijanti grupa Metallice i Deep Purple). A onda se slučajno zatekne na Bachovom koncertu i sretne djevojku koja mu  otvori – tišinu (4.33 Johna Cagea koji samo sjedi sve to vrijeme i svira tišinu). Uz rečenicu „Sve su buke iste, a sve su tišine različite“ shvati da je tišina prostor susreta, a da buka ne može testirati pravu osobu jer zapravo prekriva susret.

  Ožegović u predstavi pokazuje kako je buka ili vrsta glazbe često samo  ulaznica u društvo onih s kojima bi se rado družili u mladosti jer odabir grupe kojoj želimo pripadati određuje način oblačenja, glazba koju slušamo, kao i ideje koje zagovaramo. Bez obzira na to iz kojeg elementa krećemo – grupe, glazbe, odjeće ili ideja, najčešće moramo prihvatiti cijeli paket. Zato mu je bilo  logično na taj način tražiti ljubav svog života. Kroz taj put shvati da je glazba koju volimo često maska koju nosimo, a da tišina otkriva ljude jer tek u tišini možeš vidjeti nečiju dušu. Možeš susresti drugog. I ostati uz njega na miru.
  
  

  Nekanonske poruke ili o stvaranju iz radosti
  
  Djevojka koju susretne na koncertu klasične glazbe zadužena je za još neke spoznaje u autorovom životu. Ona  kaže da je Bach nakon smrti žene i djeteta molio Boga da mu ne uzme radost, radost stvaranja glazbe. Rečenica tako protivna vladajućem kanonu (romantizam je tvrdio da se stvara samo iz muke, realizam teškim kopanjem po smeću, a modernizam gledanjem u najdublje mrakove) ali točna, jer je stvaranje stoljećima (od antike preko vladavine kršćanskog svjetonazora) bilo isključivo božja inspiracija, a Bog daje u/iz radosti. Poruke koje predstava šalje su doista osvježenje i silno bih voljela da onaj mladić s početka ovog teksta vidi ovu predstavu! Te poruke, tako neuobičajene za suvremenu kazališnu umjetnost, publika osvijesti na kraju ove odlične predstave, a ne bi doprle do publike da nisu proizašle iz ideje i dobro ispričane priče predstave, kao i snažne glumačke igre koja je to oživjela.

  Sam je Ožegović predstavu žanrovski odredio kao humorističnu monodramu,  neki su je doživjeli i kao  „romantičnu rock-komediju“ jer sve situacije koje prikazuje – od onih veselih do onih najtužnijih, Ožegović iznosi scenskim jezikom, hitrim, maštovitim, preciznim. Pri tome govori vrlo iskreno i direktno ali i vrlo duhovito, s odmakom od svake scene koja u nama izaziva neku radost, zato jer su napravljene iz spoznaja koje su ga ojačavale na životnom putu.
  
  Osim publike koja zadovoljno izlazi, predstava ima i kazališni život jer je pozivana na festivale (Marulićevi dani, InBox – Nova Bila, Prolog...) i u različite gradove po Hrvatskoj. Iako nastala na rubu, iako je autor slobodni umjetnik i nema nikakvu institucionalnu podršku, predstava živi. I to mi je jako drago.

  Naime, napravljena je mimo vladajućeg kanona i nekako mi vraća nadu da ima nade za kazalište. Naime, istina o životu koju priča glumac na sceni je sada vrlo moderna. U umjetnosti se uvijek poticala istinita priča kao jamstvo originalnosti, ali su suvremene predstave uvijek iste priče, iste trendovske teme i situacije (vrlo određene kritike društva, razotkrivanja vrlo određenih mana) pa na kraju sve predstave izgledaju slično. Izgube osobnost i prepoznatljivost i samo zavisi koliko su jako uronile u trend, odnosno do koje razine ide skidanje, napad, skarednost, strahota priče. Uglavnom su ili groteske ili horor.   
  
  

  Unatoč nekim manama koje nisu presudne (predug i netočan naslov, nedostatak završne scene što je vjerojatno posljedica problema sa svjetlom na izvedbi u Histrionima), postoji i prostor za poboljšanje (kostimske promjene). Ono što je najvažnije: Ivan Ožegović je glumac/autor koji je na scenu postavio istinitu ali doista originalnu priču: i osobnu, i jedinstvenu, i svima razumljivu (i onima koji ne dijele njegov glazbeni ukus), koja nas zabavlja (ima brojne duhovito odigrane scene), potiče na razmišljanje (s kime možeš biti u tišini,  koja ti je glazba važna i zašto i koji je izvor tvoga stvaranja) i dotiče. To je predstava koja govori kako je kraj jedne potrage, početak novog. Zato se nadam da će opstati – predstava (za koju su mnogi od publici rekli da bi je rado ponovno pogledali) i ovaj zanimljivi mladi autor.

  © Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 13. studenog 2021.

Piše: