Uvjerljivo, snažno i emocionalno i značenjski nabijeno

54. PIF - Međunarodni festival kazališta lutaka, Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku: Vanja Čiča, Lorenco Tolić, Andrija Krištof, Marijin Kuzmičić, Razbijeno djetinjstvo, Maja Lučić, Tamara Kučinović, mentori

• 
  
  Slavonski Brod u Domovinskom ratu. Grad pod stalnom prijetnjom zračnih napada, svako toliko i realiziranom, mjesto je straha i nesigurnosti, gdje je ljudski život počesto skučen u skloništa, a preživljavanje prvi i najvažniji imperativ. Međutim, kao i svaki drugi živi grad, sredina u kojoj ljudi stvarno žive svoje živote te time od njega čine mnogo više od točke na (vojnoj) karti i mjesta strateškog značenja, Slavonski Brod je i mjesto odrastanja, što se s ratom nije promijenilo. No, rat je u potpunosti promijenio način odrastanja, prouzročivši traumatične trenutke čija sjećanja žive i godinama kasnije, tek blago prekrivena potiskivanjem i pokušajem vraćanja u normalan život nakon prestanka ratnih opasnosti. Razbijeno djetinjstvo, predstava koja je na 54. PIF-u igrala u sklopu hvalevrijednog programa Oni koji dolaze, a koji izvan konkurencije okuplja studente jedinog hrvatskog (i regionalnog) studija lutkarstva, onog na osječkoj Akademiji za umjetnost i kulturu, bavi se upravo tim teškim i emotivnim procesom – evociranjem sjećanja na djetinjstvo provedeno pod stalnim uzbunama, u bunkerima i skloništima, pod prijetnjom granata i strahom za život. Djetinjstvo koje stoga, zaista, nije pretjerano nazivati razbijenim.
  
  Predstavu, izvorno nastalu (kao i mnogošto intrigantno s osječke lutkarske škole) kao završni ispit pod mentorstvom Maje Lučić i Tamare Kučinović, izvodi dvoje studenata  - Vanja Čiča i Lorenco Tolić. Iskustvo ratom „razbijenog djetinjstva“, pritom, nije njihovo osobno (premladi su) nego temeljeno na zapisima, refleksijama slavonskobrodske djece iz rata sabranima u knjizi I mi smo sudionici rata, zbirci osobnih svjedočanstava i iskustava. No, to predstavi ne oduzima na uvjerljivosti. Upravo suprotno, pred gledateljima se odvija niz vrlo emotivnih, mučnih scena koje, zgusnute u dobroj dinamici igre, tvore luk djetinjstva koje, gotovo krikom, ali nužno prigušenim neumoljivim zidovima skloništa, želi biti normalno, želi moći živjeti u nesputanoj igri, razvoju, otkrivanju umjesto stalnog bježanja i skrivanja.
  
  
  
  Uglavnom temeljena na tehnici animacije predmeta, i to onih zatečenih u istom podrumu u kojem su se kao djeca skrivali od rata a sada se nakon dvadesetak godina kao mladi odrasli ljudi, brat i sestra, vraćaju, sve je na sceni za protagoniste svojevrsni gorki madeleine, artefakt koji iznenada, ali bolno i potpuno, odvodi u djetinjstvo provedeno u istom prostoru, ali u potpuno drukčijim uvjetima. U nekoliko scena, među kojima uvjerljivošću, snagom ali i simboličnom nabijenošću značenjem najviše odskače udaranje plišanom igračkom medvjedića o podrumski zid, ta prisutna bol i grč nadilaze snage predstavljanja, scenske iluzije i svom se snagom prelijevaju u gledalište.

  Hrvatsko se kazalište već višestruko, u različitim žanrovskim formatima, bavilo autentičnim iskustvima malih ljudi, stradalnika Domovinskog rata, pričama koje često ostaju na marginama velikih narativa o žrtvi i pobjedi. Među njima ima i vrlo vrijednih i intrigantnih radova, poput predstava o sjećanju i poslijeratnim pokušajima izgradnje normalnog života na razvalinama traumi kolektiva Četveroruka iz ciklusa Udaljenosti u režiji Marine Petković Liker ili predstave prema sjećanjima dječaka-zatočenika koncentracijskog logora, Marijana Gubine, naslovljene 260 dana, koju je produciralo HNK u Osijeku. Razbijeno djetinjstvo nastavlja se na tu motivsku okosnicu, već ionako žanrovski i estetski vrlo raznoliku, koju upotpunjuje osobitom tehnikom animacije predmeta.
  
  

  Na kraju, teško se ne zapitati o razlozima odabira baš ove i ovakve teme za završni ispit osječkih studenata. Oni, naime, niti su kao Četveroruka radili višegodišnje dokumentarno, terensko istraživanje, niti su – kao Marijan Gubina, koji se osobno pojavljuje na kraju predstave nastale po njegovoj knjizi – svjedoci događaja. Možda bi moglo biti intrigantnije kada bi ovakvu, potresnu i emotivnu predstavu napravili o nekom od problema koji muče novije generacije – primjerice odlazaka iz zavičaja i doma u potrazi za boljim životom u stranoj državi i kulturi, čime se također na neki način razbija djetinjstvo i mladost. No, to bi bila neka druga predstava i neka druga tema.

  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 5. studenog 2021.   

  Autori i izvođači: Vanja Čiča, Lorenco Tolić, Andrija Krištof, Marijin Kuzmičić
  Mentorice: Maja Lučić, Tamara Kučinović

Piše: