Okrutnost tekstilne industrije u kreativnoj i skladnoj aktualizaciji

54. PIF - Međunarodni festival kazališta lutaka, Kazalište lutaka Maribor, Slovenija, Gradsko kazalište lutaka Rijeka: Po motivima H. C. Andersena, Carevo novo ruho, red. Zoran Petrovič

• 
  
  Kada je veliki i važni redatelj Ante Babaja davne 1961. snimio film prema klasičnoj bajci Hansa Christiana Andersena Carevo novo ruho, mnogi su u njegovoj, dakako suptilnoj i neizravnoj poanti pročitali ruganje kultu ličnosti tadašnjeg neprikosnovenog vladara jugoslavenske države. Istovremeno, taj je film, osobito svojom vizualnošću, prije više od pola stoljeća bio osobita novost; sniman je, naime, u studiju, ispred bijele pozadine, u bogatim, grotesknim kostimima, a takva je bila i gluma, bez težnje prema filmskom (neo)realizmu. U 2021. okolnosti su se, barem izvana i nominalno, promijenile. Socijalizam je zamijenio kapitalizam, država se raspala, a nema više ni kulta ličnosti sveprisutnog vođe, barem ne u toliko mjeri. No suštinski mnogi su problemi ostali i opstali, taština je i dalje brižljivo čuvana vrijednost, a kapitalizam pokazuje svoja okrutna obličja.
  
  Kao i svaka dobra bajka, Carevo novo ruho zapravo je univerzalna priča, čije poante preživljavaju društvene mijene i trenutačne odnose. Baš kao i Babaja i njegov scenarist Božidar Violić, redatelj Zoran Petrovič i dramaturg Marek Turošík prepoznali su u Carevom novom ruhu priliku za motivsku, ali i vizualnu aktualizaciju univerzalne bajke. Rezultat je predstava nastala u koprodukciji Lutkovnog gledališča Maribor i Gradskog kazališta lutaka Rijeka, a koja je na 54. PIF-u izvedena 19. rujna.
  
  

  Okrutnost i groteska često idu zajedno, pokazuje to povijest mnogih ekonomskih doktrina i sustava, ali na ponešto drukčiji način i povijest lutkarskog kazališta (dovoljno se sjetiti Puncha i njegove toljage). I dok su kapitalisti devetnaestog stoljeća (ali i njihovi protivnici, socijalisti, kada su došli na vlast) provodili nasilje metodama koje se danas mogu činiti suviše okrutnima, suvremene metode možda naoko nisu tako vidljivo grube, groteskne u izrazu, no okrutnost im se nije nimalo smanjila. Mariborski lutkari u svojoj su predstavi izgradili odnose upravo na tom paradoksu, čime ostvaruju, kroz klasičnu bajku, istovremeno vrlo grotesknu i minucioznu fresku društvenih odnosa sada i ovdje.
  
  Bajka se nije pri tome izgubila, moguće ju je i dalje pratiti, svi su elementi priče zadržani, no prepoznati poticaji odvode prema motivima čije je isticanje bilo sporedno u predlošku (iako i u vrijeme njezina nastanka aktualno, iako na drukčiji način), a danas tako aktualno – tekstilnoj industriji i njezinom utjecaju na izrabljivanje radnika u nerazvijenim dijelovima svijeta, ekološkim štetama koje uzrokuje, ali i nekim manje eksplicitnim, ali vrlo važnim pitanjima poput dehumanizacije rada (pokretna traka), kapitalističkog poimanja svijeta u kojem sve ima vrijednost koja se može kvantificirati i slično.
  
  

  S druge strane, mariborsko Carevo novo ruho ne gubi se u aktualizaciji i aktualiziranju, nije predstava koja poantu ističe ispred lutkarske igre. Upravo suprotno, lutkarsko je poigravanje različitim tehnikama izvedeno pametno i redovito vrlo kvalitetno. Tako publika gleda skladna prebacivanja iz kazališta sjena u animaciju predmeta, a osobito je zanimljivo i poigravanje tkaninama, koncem i drugim elementima tekstilnih materijala, kojih u bajci (dakako) nema, ali ovdje služe upravo kako bi omogućili lutkarsku minucioznost i kreativno podcrtali poantu.
  
  I zaista, nije često da se u predstavama utemeljenima na baštinskim, kanoniziranim djelima, skladno uspiju uklopiti aktualna poanta i lutkarska kreativnost, ludičnost i zapitanost koje mogu biti atraktivne i odraslim gledateljima i djeci. Još kada se tome pridoda i kvalitetna, usklađena i dobro tempirana, skladno s jedne tehnike na drugu prelazeća animacija dvojice glumaca-lutkara (Uroš Kaurin, Tilen Kožamelj – uz sve lutkarske zadatke, u Zagrebu su i tekst izgovarali na vrlo dobrom hrvatskom jeziku), rezultat je Carevo novo ruho u osobitom, za razliku od carskog odijela vrlo dobro vidljivom ruhu, na kojem baš ništa ne strši i ne predstavlja višak, bez obzira želi li se gledatelj fokusirati na bajku ili njezinu u grotesku razvučenu aktualizaciju, preciznu animaciju ili vizualnu cjelinu ili – a to je možda najbolje – sve to zajedno.
  
  

  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 3. studenog 2021.   

  Režija: Zoran Petrovič
  Autori likovnosti: Toni Soprano, Monika Pocrnjić
  Dramaturgija: Marek Turošík
  Lektorica: Metka Damjan
  Kostimografija i autorica videa: Toni Soprano
  Glazba: Josip Maršić
  Oblikovanje svjetla: Toni Soprano, Andrej Firm

  Glume: Uroš Kaurin i Tilen Kožamelj

Piše: