Nepretenciozna predstava koja će se svidjeti mališanima
Zagrebačko kazalište lutaka: Ana Tonković Dolenčić prema narodnoj priči, Tri praščića, red. Leo Katunarić
-
Zagrebačko kazalište lutaka ušlo je u novu sezonu premijerom predstave Tri praščića. Tijekom stoljeća ta se narodna basna često mijenjala. Vuk je u nekim inačicama pojeo prva dva praščića, no u kolektivnom je pamćenju, a i u mnogim slikovnicama, danas najpoznatiji sadržaj iz animiranog filma Walta Disneya (iz 1933.) u kojemu praščići ostaju živi, a vuk nadmudren. Dramaturginja Ana Tonković Dolenčić u ovoj predstavi nudi novo, vrlo zanimljivo čitanje poznate nam priče. U njezinoj interpretaciji to nije basna koja poučava mališane da moraju biti vrijedni jer se naporan rad višestruko isplati. Njezini praščići zaigrana su djeca, godinama nimalo spremna za samostalan život. Upravo zato u ovoj je predstavi ključna uloga majke – lika koji se u mnogim inačicama gotovo uopće ne pojavljuje ili se rečenicom, dvije spominje na samome početku teksta. Ovdje vuče konce zbivanja, budno bdije nad svojim sinovima i prisutna je u svakom trenutku, a samim time karakterno je najzaokruženija.
Predstava počinje njezinim pjevušenjem arije iz opere Carmen, čime odrasli gledatelji dobivaju prve informacije o njoj – da je žena koja sniva o opernoj karijeri, ali i o ljubavi. S obzirom na to da otac nije prisutan te da je neprestano zavodi susjed, odrasli mogu zaključiti da je samohrana majka kojoj nije nimalo lako izaći na kraj sa svoja tri živahna sina. Dječja publika lako se može identificirati s tri praščića – jedan od njih igra video igrice, a najstariji je, sudeći po naočalama na glavi, najozbiljniji. Za majčine zadatke, poput branja jabuka, nikada nemaju vremena. I zato im majka u žaru ljutnje dobacuje da bi mogli početi živjeti sami, što oni s radošću prihvaćaju. Vjerujem da nema roditelja, ali ni djeteta, koji se u toj sceni nije prepoznao. Prva dva praščića u ovoj priči nisu lijena nego su, kao sva mala djeca, zaigrana. Najmlađi gradi kućicu s krovom od kišobrana, kakvu u maštovitoj igri stvaraju mnoga mala djeca. Srednji je vješt u slaganju kockica, pa je takva i njegova kućica, a najstariji je već dovoljno odrastao da sagradi ozbiljniju kućicu od cigle.
Gradnju prate kratki songovi, koji su posebno skladani za svakoga praščića. Osmislio ih je Mario Mirković, a njima je ujedno naznačio i uzrast svakog od njih te razliku između starih (majke i susjeda) koji pjevaju narodne melodije i mladih koji pjevaju hip-hop i rap. Najstariji praščić pri dovršetku svoje kućice citira stihove Ježeve kućice Branka Ćopića, čime se vrlo nenametljivo i šarmantno komunicira s odraslima, a time, otkrila mi je dramaturginja Ana Tonković Dolenčić, autorski tim odaje počast velikom dječjem klasiku.
Majka u entuzijastičnom odlasku svoje djece vidi sjajnu priliku da ih bezbolno nauči kako svijet izvan roditeljskog doma može biti opasan, te uz pomoć susjeda traži u publici suradnika koji bi glumio vuka. S obzirom na to da glumac Mario Mirković izlazi iz gledališta i stavlja masku vuka, te neprestano komunicira s publikom, bodreći ih da pljeskanjem i dovikivanjem „vuk, vuk, vuk“ zajedno s njime sruše kućice, publika ga se ne boji, nego veselo sudjeluje u igri rušenja. Najzanimljiviji lutkarski moment bio je kada je stigao do kućice od cigle a lutke zijevalice bi ga ugrizle za ruku svaki put kad bi dotaknuo kućicu. Nakon nekoliko ugriza gospodin Vukić odustaje od igre i zadane mu uloge, a majka svojim mirisnim kolačem vabi djecu iz kuće i daje im do znanja da još nisu spremna za život izvan njezina staklenog zvona.
Režijski je sve osmišljeno vrlo dinamično, s brzim izmjenama scena, no pojedina rješenja potpuno su suvišna, pa čak i neukusna. Dječji smijeh uvijek može izazvati ispuštanje plinova, što redatelj Leo Katunarić vrlo dobro zna, te gospodin Vukić često a dramaturški potpuno neutemeljeno ispušta plinove. Iako ono izaziva salve dječjeg smijeha, smatram da takvim humorom „na prvu loptu“ ne odgajamo buduću kazališnu publiku niti privlačimo djecu u kazalište. Podjednako neukusan i za priču suvišan bio je erotičan kostim majke prasice u čipkastim gaćicama jer je ona daleko od Miss Piggy iz Muppet Showa. Kreatorica lutaka Ana Sekulić napravila je zijevalice velikih glava, a zgodno se dosjetila da debljinu simpatično naglasi trbusima koje ne može prekriti odjeća. U animaciji se nitko nije posebno istaknuo, no znalački su solidno lutkama udahnuli život Ana Herceg, Ivan Bošnjak, Boris Mirković, Adam Skendžić i Anđelko Petric.
David Peroš Bonnot osmislio je vrlo veselu scenografiju jednostavnih oblika i žarkih boja, od kojih dominiraju upravo one primarne, te je nalik slikovnici za malu djecu od jedne do tri godine. Upravo su djeca vrtićkog uzrasta najvjernija publika Zagrebačkog kazališta lutaka i za njih je ova predstava vrlo znalački osmišljena – brza je, dinamična, interaktivna. Za one koji uistinu vole lutku, međutim, to je zasigurno lutkarski nepretenciozna predstava koja ne ostavlja snažan umjetnički dojam.
© Katarina Kolega, KAZALIŠTE.hr,4. listopada 2021.
Autorica adaptacije: Ana Tonković Dolenčić
Redatelj: Leo Katunarić
Premijera: 9. rujna 2021.
Izrada lutaka: Ana Sekulić
Scenograf: David Peroš Bonnot
Glazba: Mario Mirković
Oblikovatelj svjetla: Vilim Sever
Inspicijentica: Vinka Krnić
Fotografije: Foto Novković
Glume: Ana Herceg, Ivan Bošnjak, Boris Mirković, Mario Mirković, Anđelko Petric, Adam Skendžić