Ironijsko problematiziranje migrantske krize

72. Dubrovačke ljetne igre, 10. srpnja – 25. kolovoza 2021., Festivalski dramski ansambl: Van sebe, red. Ivan Penović i Nataša Rajković

• 
  
  Van sebe, prva dramska premijera ovogodišnjih 72. Dubrovačkih ljetnih igara, održana je u utorak 13. srpnja u režiji Nataše Rajković i Ivana Penovića, a realizirana je kao dio  europskog projekta Port of Dreamers ili Luka sanjara, u kojem su Dubrovačke ljetne igre vodeći partner. Sam projekt posvećen je migracijama, stogodišnjim odlascima i dolascima građana Europe, umjetničkom propitivanju tog fenomena i svim aspektima koje takvi odlasci i dolasci nose – od ekonomskih, socioloških, kulturoloških do egzistencijalnih ili pak pojedinačnih ljudskih sudbina koje istodobno gube dio sebe i dopunjuju ga novim, drugim i drukčijim.

  Predstava je nastala kao produkt pomnog dugogodišnjeg istraživanja problema migranata autorskog dvojca Ivana Penovića i Nataše Rajković, da bi se u realizaciji na sceni u Lazaretima i ispod Komarde dramaturški i redateljski rasplela kao lagašno, ironijsko kazališno štivo koje problem migracija i imigracija s kojim je Europa danas suočena, promatra kroz niz pojedinačnih sudbina likova okupljenih u dubrovačkim apartmanima i na radionici koja bi trebala razriješiti sve višeslojne probleme ljudi koji napuštaju svoj zavičaj i kreću u novo i nepoznato.
  
  

  Europska zaluđenost radionicama, koje se bogato financiraju, kao rješenjem za svaki problem s kojim se susreće ovdje je dovedena do apsurda, prokazujući se kao očigledno nerazumijevanje pravih problema i potreba migranata. Naime, umjesto forme koju administracija svojim radionicama nudi, ljudi koji odlaze iz svoje zemlje i dolaze u drugu, migranti ili imigranti, samo žele biti prihvaćeni, posve integrirani  u društvo u koje su došli i živjeti. U suživotu s ljudima koji ih okružuju kako bi za sebe stvorili novi zavičaj. Nešto toplo, nešto ljudsko.

  Prvi dio ovog po svemu zanimljivog kazališnog projekta, u režiji Ivana Penovića, događa se u Lazaretima, nekadašnjoj karanteni Dubrovačke Republike u kojoj su svi stranci boravili prije ulaska u Grad,  danas uređenog za održavanje radionica, u kojoj se događa i ova europska, PowerPoint prezentacija projekta Luke sanjara  koju vodi Emil, Zagrepčanin, koji je nakon iznenadne smrti svog domaćina ostao bez smještaja i pronalazi ga u novom apartmanu. Vlasnik mu je Ivo, Konavljanin, kojemu je „puna pipa“ toga posla ali se trudi gostima što više ugoditi kako bi što više zaradio, a tu je i na recepciji Sandra, ne baš zainteresirana za posao, kao i gosti – Zagrepčanke Biljana, ujedno i Emilova šefica, i njezina kći Mirna. Njihove životne priče i razlozi koji su ih doveli na isto mjesto vješto su i originalno prikazani uporabom prethodno snimljenih videomaterijala koji se na platnu u pozadini vrte dok na pozornici Emil, Ivo, Sandra, Biljana i Mirna vješto igraju svoje uloge. I ništa tu nije pretenciozno, ništa od osobitog značaja, gledamo svakodnevicu dubrovačkog turističkog života sa svim uobičajenim glavoboljama iznajmljivača i mušicama njihovih gostiju i polako saznajemo da nitko nije onakav kakvim se čini.

  Emil je naime iz Zagreba ali je rođen u Južnoj Africi, stranac dakle, Sandra je Bošnjakinja, a Biljana je rođena u Makedoniji. Pa ni Ivo nije iz Grada, Konavljanin je koji nas videosnimkom vodi kroz svoje napušteno selo nostalgično se sjećajući svake kuće, svakog susjeda i tog nestalog života. Nitko nije u svom zavičaju. I na toj se činjenici polako rastvara problem doma i njegova napuštanja i rastaču prvobitna nepovjerenja domaćih i onih drugih. Stranaca. Onih koji nisu odavde. 
  
  

  Drugi dio projekta Van sebe, u režiji Nataše Rajković, publiku vodi ispod Komarde, na izlet koji organizira Ivo, malom barkom Maestral, na kojoj se događa niz komičnih scena oko tipičnog nervoznog akoštavanja, pristajanja na mul na plaži, ali i pomalo čudnih, ne posve objašnjivih reakcija protagonista koje stvaraju komunikacijski šum.

  Biljana, posve neprikladno odjevena za izlet, uređena za šetnju Stradunom, monologom otkriva koliko tu ne pripada, a s druge strane Ivo, koji sve čini kako bi njegovi gosti uživali u izletu, posebice Biljana za koju bi se možda i oženio, nastavlja s prihvaćanjem drugog, stranog ljudskog bića. Potom se događa zbunjujuća svađa Emila s Biljanom koji se potom baca u more i narušava tek uspostavljenu idilu, kao i iznenadni napad Mirne na Iva, domoroca koji se nikad nigdje nije maknuo, nikad ništa novo nije vidio ni naučio i posve se ukopao u kamen na kojem je rođen, i koji bi  se oženio za njezinu majku.
  
  

  Na samom kraju, u predstavu ulaze i stanovnici Grada, Marin Krstulović i njegov sin Maro, vlasnik barke, ali i brojni statisti s prslucima za spašavanje koji se grčevito drže Maestrale u uzburkanom moru. I u tom trenutku, iako ne posve dorađena, predstava sastavljena od niza posebnih priča o izgubljenim zavičajima, postaje univerzalna slika današnjeg imigracijskog problema Europe koja svojim mjerama zaštite od imigranata puni more izgubljenim životima ljudi koji bježe iz svojih domovina u potrazi za novim životom.

  Kostimografkinja i scenografkinja Ana Mikulić, kao i dizajner svjetla Elvis Bukvić, znalački su poduprli namjere redatelja, dok je mali ali odličan glumački ansambl, predvođen maestralnim Nikšom Butijerom kao Ivom, ovaj projekt učinio zanimljivom kazališnom igrom kojoj možda ponekad i ponegdje nedostaje pravog dramskog naboja, ali mu zato ne nedostaje glumačke umješnosti. 

  © Marina Zec-Miović, KAZALIŠTE.hr, 6. kolovoza 2021.

  Produkcija: 72. Dubrovačke ljetne igre u okviru projekta Luka sanjara
  Premijera: 13. srpnja 2021.
  
  Režija: Nataša Rajković, Ivan Penović
  Scenografija i kostimi: Ana Mikulić
  Svjetlo: Elvis Butković 
  Inspicijent: Virginija Bolfek
  Emil, voditelj Radionice:  Pavle Vrkljan
  Ivo, vlasnik apartmana:  Nikša Butijer 
  Sandra, recepcionerka:  Nataša Kopeč
  Biljana: Suzana Brezovec
  Mirna, Biljanina kćer: Romina Tonković
   
  Statisti-volonteri: Matija Dominiković, Adna Hebib, Paula Japunčić, Marin Krstulović, Maro Krstulović, Mara Metković, Natali Zvrko

Piše: