Duh aktualnog apsurda, ali bez pravog impulsa i snage

Kazalište Ulysses: Eugène Ionesco, Nosorog, red. Lenka Udovički

• 
  
  Ponekad se, govoreći ili pišući o nekom autoru ili djelu, spominje kako „predviđa trenutak“, „djeluje kao da je napisano danas, a zapravo je stvoreno desetljećima ili čak stoljećima ranije“. E sad, autori, a još manje tekstovi, nisu vidovnjaci niti nastaju izvan svog vremena i konteksta. Nosorog, tekst prvaka teatra apsurda Eugènea Ionesca, napisan 1960., jedno je od takvih djela za koje bi zapanjeni ili ako ga poznaje od ranije, uvjereni čitatelj ili gledatelj mogao reći da se čini kako je nastalo danas, predvidjelo trenutak. Nosorog, u kojem se između pojave začudnih, neobjašnjivih nosoroga i ljudi među kojima se počinje širiti epidemija bolesti koja ih pretvara u nosoroge, tako tipično za teatar apsurda, događa destrukcija (malo)građanske politure, djelo je koje je dakako reagiralo na kazališni i socijalni trenutak svoga vremena.
  
  Međutim, mora se priznati da riječi dramaturginje Željku Udovičić Pleština otisnute u knjižici predstave, kako je Nosorog djelo u kojem se „suvremeni gledatelj, na žalost, prepoznaje“, posvema stoje. Stoga je logično i razumljivo kako je Kazalište Ulysses za svoju ovosezonsku brijunsku premijeru izabralo ovaj Ionescov komad, unatoč njegovoj relativnoj nepoznatosti u Hrvatskoj (pa i prijevod prema kojem je predstava rađena, glumca i prevoditelja Vjenceslava Kapurala, nije, koliko je poznato, tiskan). Premijera je, u režiji Lenke Udovički, odigrana 31. srpnja, a ovaj se tekst odnosi na pretpremijernu izvedbu pred punim gledalištem dan ranije, 30. srpnja.
  
  

  
  
  Teatar apsurda, da bi funkcionirao, mora biti u relacijskom odnosu prema građanskom, dramskom teatru koji se zasniva na iluziji, koju onda apsurd rastura i dovodi do besmisla. Brijunska izvedba to shvaća na više razina. Od kostima, koji se od početnih očekivanih građanskih tipova (tu su i cilindri i gamaše, kravate i odijela prodavača s tržnice), dovode do grotesknih maski nosoroga na kraju, preko dramaturškog luka koji prati taj razvoj, krećući od gotovo Goldonijevske mediteranske situacije u kafetariji, da bi došao do simbolima besmisla nabijenih završnih slika. I da je samo do toga, razumijevanja Ionescove estetike i poetike teatra apsurda, brijunski bi Nosorog bio pogođena predstava, istovremeno aktualna i svevremenska, primjer kako apsurd može rezonirati u univerzalnom razgolićenju ljudskog društvenog besmisla.
  
  

  Ipak, svako je kazališno djelo sastavljeno od više komponenata koje čine cjelinu, a druge se komponente u slučaju brijunskog Nosoroga nisu pokazale toliko pronicljivima. Prvo, ambijent. Nosorog je igran na najčešćoj lokaciji Kazališta Ulysses, Tvrđavi Minor na Malom Brijunu, koja je s godinama postala nekom vrstom obvezne asocijacije na brijunska ljetna kazališna događanja. No, predstava je postavljena tako da bi gotovo svi prizori mogli biti igrani i u bilo kojoj crnoj kazališnoj kutiji; nema u njoj baš mnogo ambijentalnog, osobito ako se ambijentalno kazalište shvati onako kako bi se trebalo shvatiti, a to je prožimanje primarno nekazališnog prostora s kazališnom izvedbom koja izrasta iz njega i u odnosu s njim te ne može funkcionirati na isti način na drugome mjestu.
  
  Ako se ambijentalno shvati kao iskustvo zalaska sunca u plovidbi do otoka i prekrasna priroda te fascinantni ostaci Austro-ugarske tvrđave, atipično lijepe s obzirom na historijat nastanka kao spomenika suludoj potrebi za utvrđivanjem pulskog vojno-pomorskog kompleksa, Ulysses kao i svake godine pruža jedinstveno gledateljsko iskustvo. No to nije kazalište, a još manje ambijentalno, jer je za njega potrebno prožimanje tog i takvog prostora i izvedbe, nešto što je u Nosorogu uglavnom izostalo. Izuzetak su možda tek scene u kojima se, u drugom dijelu predstave, vještom koreografijom i korištenjem videa stvara konačni raspad sistema i pretvaranje svih u nosoroge, dok se na zidu tvrđave projiciraju piktogrami „lajkova“ i „emotikona“, no i to bi se moglo, zapravo, izvesti u nekoj kazališnoj dvorani.
  
  
  
  Drugo, režija. Nosorog traje relativno dugo, oko dva i pol sata s jednom stankom. U tom se vremenu, logično, mnogošto odigra i dogodi, glumci su na sceni dugo a izmjene prizora, jer tempo izvedbe je brz, su konstantne. Na početku, to zaokuplja gledateljsku pozornost, iako je više dopadljivo nego što dodaje vrijednost predstavi i čini je boljom. Uskoro, međutim, postaje hektično i nekako mehanički, pa čak i pomalo naporno u stalno istoj izmjeni prizora po modelu konverzacija-koreografija-song. Pa opet ponovno, i tako do kraja. Koreografije su dopadljive, songovi lako ulaze u uho i značenjski su uglavnom smisleni, iako često banalni („Ići u korak s vremenom…“), pijanistička pratnja, pa čak i nastup iluzionista tijekom jedne izmjene, daju stanoviti šeretski ton mediteransko-kabaretskog ironičnog prizvuka, ali sve se to potroši a predstava slabo napreduje, ne mijenja se, rast raspada koji se događa u Ionescovom tekstu ne prati rast mizanscene, nego se ona koristi sličnim sredstvima sve do kraja.
  
  Treće, glumci. U skladu s hektičnim rješenjima, i glumačke su kreacije hektične, sve u povišenim tonovima, što osobito dolazi do izražaja u kolektivnim, ansambl-scenama. Bojan Dimitrijević u središnjoj ulozi Bérengera, čovjeka koji u poplavi nosorogitisa pokušava zadržati misleću i, u konačnici, ljudsku glavu ne pridružujući se krdu uslijed galopirajuće epidemije, više je buntovnik nego mislilac, stalno ulazi u sukobe i rasprave s Jeanom (Deni Sanković), Logičarem (Rok Juričić) i drugim likovima. Maja Posavec je pomaknuta djevojka Daisy, u čemu dobro započinje, efektna je u pjevanju besmislenog songa na francuskom, što je jedan od najpogođenijih apsurdističkih momenata predstave, no kasnije ulazi u maniru i gubi uvjerljivost prema kraju predstave. Dado Ćosić prepoznatljiv je u kombinaciji nježne odmaknutosti i brutalnosti, što je kontrast koji ovaj glumac (pre)često ostvaruje, a ovdje se nije uspio nametnuti. Mladen Vasary, čijem prepoznatljivom glumačkom habitusu i impostaciji očito odlično leže uloge u apsurdnim komadima, i ovdje je bio uvjerljiv kao Botard i Stari gospodin, dok se to ne bi moglo ustvrditi za Filipa Nolu kao urednika lokalnih novina Papillona (u ulozi se alternira s Damirom Šabanom). U manjim ulogama, povremeno individualiziranima a povremeno kao dio cjeline malograđanskog ambijenta, još igraju Anja Sabol, Gala Nikolić, Tonka Mršić, Vanda Velagić, Martin Grđan te pijanist Karlo Hubak i iluzionist Leonard Krakić.
  
  

  Ukratko, Nosorog je na Brijune donio duh apsurda, aktualnog, prepoznatljivog i rezonantnog, no bez pravog impulsa koji bi predstavi dao izrazitu snagu kakvu je, s obzirom na predložak i mjesto na kojem je postavljena, mogla imati.

  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 6. kolovoza 2021.   

  Produkcija: Kazalište Ulysses
  Premijera: 31. srpnja 2021.

  Režija: Lenka Udovički
  Dramaturgija: Željka Udovičić Pleština
  Koreografija: Staša Zurovac
  Kostimografija: Bjanka Adžić Ursulov
  Scenografija: Zdravka Ivandija Kirigin
  Autor glazbe: Nigel Osborne
  Autor songova i oblikovanje zvuka: Davor Rocco
  Oblikovanje svjetla: Andrej Hajdinjak
  Autor video projekcija: Ivan Marušić Klif

  Glume: Bojan Dimitrijević, Deni Sanković, Rok Juričić, Mladen Vasary, Dado Ćosić, Maja Posavec, Filip Nola/Damir Šaban, Anja Sabol, Gala Nikolić, Tonka Mršić, Vanda Velagić, Martin Grđan

Piše: