Očaravajući svijet apsurda i vitruozni glumački dometi

45. Dani satire Fadila Hadžića (4.-26. lipnja 2021.), Slovensko mladinsko gledališče, Društvo za umetnost Avgust, Ljubljana: Daniil Harms, Umjetnost je ormar (Umetnost je omara), red. Ivan Peternelj

• 
  
  Iako su pred više od pola stoljeća Albert Camus s jedne i teatar apsurda s druge strane značenju apsurda u umjetnosti i mišljenju dali mnogo šire i dublje značenje od onoga u kojem se taj pojam koristi u svakodnevnim razgovorima, upravo se u baš tako pojednostavljenom značenju apsurd upotrebljava pri najavljivanju velikog broja suvremenih predstava koje neke starije tekstove postavljaju na scenu kako bi njihove elemente takvih apsurdnih situacija iskoristile za osuvremenjivanje kojim pokazuju nesmisao suvremenog društva. Na sličan se način najavljuje i Umjetnost je ormar – autorski projekt slovenskog redatelja Ivana Peternelja, koji u Harmsovim tekstovima vidi pravu sliku besmislenosti i strahota suvremenog svijeta.

  
  
  Na svu sreću, Umjetnost je ormar bitno je različita od ostalih slično usmjerenih predstava. Važan je razlog tomu originalnost i neobičnost dosljedne Harmsove uporabe apsurda kao tvorbenog elementa njegovog pisanja koje je tek naizgled jednostavna igra, ali se postupno otkriva u svom značenjskom bogatstvu kao kompleksno nadrealno rekreiranje vlastitog umjetničkog i životnog svijeta, koje se kod njega često označava kao zaumno pisanje. Harms (rođen 1905. u Sankt Peterburgu kao Daniil Ivanovič Juvačov) bio je jedan od istaknutih predstavnika sovjetske avangarde koja je, nošena oduševljenjem zbog ostvarene Oktobarske revolucije i građenja novog svijeta, kratkotrajno cvjetala u svim umjetnostima.
  
  U Harmsovom stvaralaštvu, u kojem je bilo i okušavanja u teatru ali su vrhunci u kratkim proznim tekstovima, može se naći elemente futurizma, kubizma i nadrealizma koji su vodili prema građenju vlastitog svemira kojim je dominirao apsurd uz česte naznake satire. Jačanje staljinizma imalo je i na polju umjetnosti vrlo ozbiljne posljedice, pa je tako postupno zamirala i avangarda a tek manji dio umjetnika nije prihvatio dogme socrealizma, što ih je dovelo na udar tajnih službi. Harms je najprije mogao objavljivati samo tekstove namijenjene djeci, ali su mu i u njima našli antidržavne elemente, pa je 1931. osuđen na tri godine robije koja mu je zamijenjena progonstvom, a još teže su bile optužbe 1941., kada je zatvoren u psihijatrijsku bolnicu u rodnom gradu (koji se tada zvao Lenjingrad) u kojoj je za vrijeme njemačke opsade kada nije bilo dovoljno hrane i on 1942., poput mnogih sugrađana, umro od gladi.
  
  Zbog tog teškog životnog puta i čestog poigravanja sa smrću i apsurdnim situacijama u kojima se ona pojavljuje, u nekim se tumačenjima Harmsovih tekstova pokušava sugerirati da je Harms na neki način predvidio svoj strašan kraj. No, s mnogo duha i scenske originalnosti Ivan Peternelj i te prizore, kao i sve ostale, predstavlja kao igru utemeljenu na Harmsovoj težnji da odvojivši riječ od svakodnevnog logičnog konteksta pronađe njeno dublje značenje te sklopi tako određene riječi u novi svijet, vođen logikom avangardne umjetnosti. Peternelj je uz režiju napravio i izbor Harmsovih tekstova za ovu predstavu, koje je u suradnji s dramaturginjom Janom Pavlič uobličio u predložak za cjelovitu predstavu.
  
  
  
  Ona se originalno igra u skladištu Slovenskog mladinskog gledališča, pa zato nema scenografa, ali zato su Peternelj i inspicijent predstave Gašper Tesner scenografi na sceni, što se u prvi mah čini apsurdom (kojeg bi Harms vjerojatno cijenio). Oni su i jedni od predstavljača (moglo bi se reći komičnih epizodista) koji aranžiraju kulise u skladištu za promjenu scene, a na Kerempuhovu pozornicu donose stol i stolice u sceni koja je režirana poput animiranog filma, čemu odgovaraju i njihovi pokreti koji pridonose urnebesnoj komičnosti.
  
  Za razliku od ljubljanskog skladišta, zagrebačka je pozornica potpuno ogoljena (uz tek mali dodatak zavjesa i ponekog predmeta), ali zahvaljujući izvanrednom oblikovatelju svjetla Matjažu Brišaru i bogatstvu njegovih varijacija djeluje iznimno sugestivno. Dojam upotpunjuje i vrsna glazbenica Polona Janežič koja na harmoniju izvodi glazbu koja dojmljivo varira između ilustracije i kontrapunkta neočekivanim vizualnim događajima i glumačkim obratima, gradeći atmosferu koja potencira gledateljev doživljaj ove očaravajuće predstave.
  
  

  A njoj su uz Peterneljevu režiju precizno vođenog brzog ritma originalne i dobro osmišljene izmjene značenjski međusobno suprotstavljenih scena izvanredno pridonijeli virtuozni glumački dometi Daše Doberšek, Janje Majzelj, Blaža Šefa i Matije Vastla. U kostimima Slavice Janošević, koji uspješno kombiniraju sadašnjost i prošlost s odjećom primjerenom klaunovima ili varijeteu, glumački je ansambl efektno kombinirao komiku i začudnost vrlo različitih likova koje su tumačili da bi otkrili bogatstvo Harmsovog svijeta apsurda i umjetnosti, te da bi i onda kada se moglo pomisliti na sličnosti tog svijeta s besmislom i apsurdom današnjice, biranim detaljima skretali izvedbu u smjeru vrhunske scenske zabave u kojoj publika i pored ugodnog doživljaja ipak ostaje svjesna i tog manje veselog značenjskog podteksta.

  ©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 11. lipnja 2021.

  Umjetnost je ormar (Umetnost je omara)
  Produkcija: Slovensko mladinsko gledališče, Društvo za umetnost Avgust, Ljubljana
  Izvedeno 6. lipnja 2021. u Satiričkom kazalištu Kerempuh, u sklopu 45. Dana satire Fadila Hadžića
  
  Autor: Daniil Harms
  Prijevod: Drago Bajt
  Redatelj i izbor tekstova: Ivan Peternelj
  Dramaturginja: Jana Pavlič
  Kostimografkinja: Slavica Janošević
  Lektorica: Mateja Dermelj
  Oblikovatelj svjetla: Matjaž Brišar
  Oblikovateljica maske: Nathalie Horvat
  Producentica: Barbara Hribar
  Inspicijent: Gašper Tesner
  
  Glume: Daša Doberšek, Janja Majzelj, Blaž Šef, Matija Vastl, Polona Janežič (na harmoniju), Gašper Tesner, Ivan Peternelj (scenografi na sceni)

Piše: