Atena u ime bogova ili jarčeva krv na žrtveniku

Feljton O europskoj kulturi, kanonu i svjetonazoru (5. dio)

  • Skica Dionizijevog kazališta u Ateni koje datira iz 4. st. pr. Kr.

    Početak svake ljudske djelatnosti naše kulture seže u Staru Grčku, a za kazalište nam je Aristotel, jedan od triju najznačajnijih filozofa antike, u svojoj Poetici zapisao da je nastalo iz Velikih Dionizija, rituala posvećenog bogu Dionizu.

    U antici  su  brojne bogove štovali brojnim privatnim (unutar svojih kuća), svećeničkim (unutar hramova) i javnim  obredima. Antički hram bio je vrlo malen i u njemu se mogao odvijati samo obred u kojem su sudjelovali svećenici, pa su pored hramova bili izgrađeni vanjski žrtvenici za velike javne svečanosti. Oko njih su izgrađena amfiteatralna gledališta i stadioni na kojima su se u sklopu rituala odvijale svečanosti ili igre. One su  uvijek bile  posvećene određenom bogu i imale  sportsko ili umjetničko natjecanje. Svaki grad u Grčkoj imao je i amfiteatre i stadione, a bilo je nekoliko svegrčkih igara od kojih su najpoznatije Olimpijske i Nemejske posvećene Zeusu, Ptijske posvećene Apolonu, Istamske posvećene Posejdonu itd.  

    Aristotel (Stagira u Traciji, 384. pr. Kr. - Halkida, 322. pr. Kr.)Sama Atena imala je petnaestak svečanosti (igara) ili javnih rituala posvećenih bogovima tijekom kojih su se odvijala razna umjetnička ili sportska natjecanja. No, kazalište je nastalo upravo u sklopu Velikih Dionizija, svečanosti posvećene bogu Dionizu, kojima se slavio dolazak proljeća u Ateni (ožujak – travanj), a bile su jedan od najznačajnijih događaja ne samo  Atene nego i  Grčke.

    U  svečanom se programu 10 korova (5 dječačkih i 5 odraslih, a u svakom po 50 članova) iz cijele Grčke natjecalo u recitiranju ditiramba. To su bile pohvalne pjesme bogu Dionizu, neka vrsta antičkih psalama koje je kor predvođen korifejom pjevao uz svirku instrumenata i plesanje. Budući da je bila riječ o obredu,  svatko je govorio  u svoje ime. Pjesnik (onaj koji je ditirambe skladao) Tespis je u 6. st. pr. Kr. (534. g. pr. Kr.) prvi  počeo odgovarati koru kao bog Dioniz. Tespis je  prvi glumio boga Dioniza, pa ga zato smatramo prvim glumcem. To je u početku izazivalo šok jer je pjesnik predstavljao nekoga drugoga, dakle lagao je. Rimski povjesničar Plutarh zapisao je da je Solon (jedan od najpoznatijih vladara Atene) pitao Tespisa ne stidi li se pred tolikima onoliko lagati. To ne znači da Solon nikad ranije nije vidio glumca (postojali su putujući glumci koji su nastupali po trgovima i na privatnim zabavama) nego se ovo zgražanje odnosilo na laž koja je ušla u svetu Istinu, u ritual.

    Muza tragedije MelpomenaDa je to bio ozbiljan problem dokazuje i grčka riječ za glumca: hypokrites. To je isprva značilo „onaj koji odgovara“ i odnosilo se na  pjesnika koji je sudjelovao u ritualu i „odgovarao“ koru i korifeju, ali je vrlo ubrzo nakon Tespisa riječ dobila i značenje „glumac“, ali i značenje „onoga koji se pretvara i ne govori istinu“, što je ostalo do danas. Tespis je svojim kolima putovao i predstavljao po cijeloj Grčkoj; glumljenje Boga svidjelo se ljudima i usvojeno je kao konvencija, a razvijali su se i dramski oblici vezani uz obrede i vjeru, što je do tada bilo rezervirano samo za poeziju i ep.

    Aristotel zapisuje da je tragedija dosegnula svoj prirodni oblik u 5. st. pr. Kr. Tek s tragedijom kazalište je službeno postalo dijelom Dionizijevih igara i bilo dostojno ući u sveti ritual, jer je na drugi način (dramskim sredstvima odnosno prikazivanjem radnje) govorilo o tadašnjoj vjeri (mitologiji). Tragedija je dobila sveti i društveni kontekst i postala legitimna forma visoke umjetnosti, za razliku od  putujućih glumaca koji su i dalje zabavljali publiku po trgovima i kućama kao rubno (što bi rekao Arisoel ništavno) kazalište. Velike Dionizije u 5. st. pr. Kr. trajale su 6 dana: dva dana su se korovi natjecali u pjevanju ditiramba, tri dana natjecale su se tragedije i jedan dan komedije, iz čega je očito što je bilo najvažnije.

    Tragedije su se izvodile u prostoru svetišta kojemu je pripadalo amfiteatralno gledalište oko žrtvenika, a gledalištu se kasnije samo dodala izdignuta scena na kojoj su glumili glumci. Kor je u tragediji, kao i u svakom drugom nastupu (za vrijeme obreda ili pjevanja pjesama), mogao biti samo u prostoru kruga oko žrtvenika (koji se zvao orkestra, što znači „prostor u kojem se pleše“) gdje je plesao prilikom svih obreda. Taj žrtvenik ili timel danas je tek točka u krugu u ostacima grčkih kazališta, a tada je bio središnje mjesto događanja jer su tragedije započinjale prinošenjem krvne žrtve bogu Dionizu (svećenik bi na žrtveniku zaklao jarca i prolio njegovu krv po žrtveniku!), a često se na žrtvenik referiralo u drami ili su likovi prinosili žrtvu tijekom drame. Dakle, kazalište je u staroj Grčkoj ušlo u  ritualni prostor i ostalo dijelom svetog događanja.

    Anja Šovagović i Drago Meštrović, Dramsko kazalište Gavella: <em>Kreontova Antigona</em>, red. Damir Mađarić, 1983.

    Kazalište je bila ne samo vjerska nego i državna važna stvar. Pjesnici su nosili tragedije arhontu, vladaru Atene, politički najmoćnijoj osobi u Ateni, koji je birao tekstove za izvođenje. Kao kad bi danas gradonačelnik grada Zagreba birao repertoar GK Gavelle a premijer države repertoar HNK u Zagrebu. Arhont bi izabrao trojicu tragičara i svaki bi dobio jedan dan da prikaže svoja djela: tragičku trilogiju i jednu satirsku igru. U danu komedija bilo je i četiri do pet komedija različitih pisaca. Kazalište je bilo i jako skupo. Dijelom ga je financirala država (održavanje kazališta i glumce), a funkciju današnjeg producenta tada je imao koreg, što doslovno znači „onaj koji organizira i financira kor“. Koreg je to činio i prije pojave tragedije, organizirajući korove za pjevanje ditiramba, a s pojavom tragedije organizacija je postala kompliciranija i skuplja.

    Koreg je i organizirao i financirao probe kora i glumaca, izradu kostima i maski, učitelje pjevanja, govora  i plesa, svirače, plesače, scenske radnike, kao i domjenak na kraju dana. Mi danas često postavljamo na scenu grčke tragedije kao komorne predstave sa šest glumaca i bez kora, ali u Grčkoj je tragedija bila veliki glazbeno-scenski spektakl. U samoj izvedbi sudjelovalo je više od stotinu ljudi, bilo je glazbe i pjevanja, kao i brojnih scenskih efekata. Za usporedbu, svaka je tragedija produkcijski bila zahtjevna kao današnji brodvejski mjuzikl. A bilo ih je devet svake godine. Kad se pribroji i organizacija komedija i ditirampskih korova, Velike Dionizije bile su doista veliki i skupi događaj!

    HNK Split: Tonči Petrasov Marasović, <em>Antigona kraljica u Tebi</em>, red. Vlatko Perković, 1981.

    Budući da je arhont birao i korega, očito je bilo više kandidata, a zapisano je da su korezi bili ugledni, bogati i moćni ljudi – ili političari (naročito u usponu), ili sami pjesnici. Zašto su to radili? Bogati građani Atene imali su godišnju obvezu financirati nešto važno za svoj grad. To se zvalo liturgija, a značilo je javno i dobro djelo, služenje zajednici, ali i služenje bogovima. U istom financijskom rangu bilo je opremanje ratnog broda ili organiziranje kazališnih igara! Atena je doista voljela kazalište, jer je u jednom trenutku na kazalište trošila više nego na brodovlje, a bila je pomorska sila!

    Dva su važna razloga zbog kojih su korezi prihvaćali trošak oko postavljanja tragedija. U Grčkoj je bilo uobičajeno učiniti nešto za bogove, npr. dati dio plijena nakon uspješnog pohoda ili organizirati igre u čast nekog boga kao molbu za sretan ishod nekog pothvata ili u znak zahvale. Dakle, organizirati igre bilo je bogougodno djelo. Drugi razlog je što je to bilo i „ljudima ugodno“ djelo. Organizirati igre bila je čast kojom se stjecao ugled i slava u društvu, a slava je bila jedno od važnih vrijednosti njihovog svjetonazora. Pjesnika i korega pobjedničke trilogije ovjenčavalo se lovorovim vijencem (što su inače dobivali slavni ratnici), a imali su pravo pobjedu javno ovjekovječiti (pločom ili stupom), što su redovito činili. Natpisi uklesani u te spomenike govore koliko su bili ponosni na pobjedu i koliko je ona bila važna cijelom rodu. Vladar Atene bi nakon igara zapisao tijek i pobjednika igara (to se nazivalo didaskalijom) i pohranio u riznicu zajedno s nagrađenim tekstovima. U državnu riznicu, kao najveće blago!

    Dramsko kazalište Gavella: Eshil, <em>Žrtva na grobu</em>, red. Mladen Škiljan, 1955.

    Organiziranje igara počinjalo je nekoliko dana nakon završetka starih, cijelo  vrijeme pod budnim okom države. Naime, nekoliko dana prije samih igara arhont je u Odeonu, hramu posvećenom Dionizu kojemu je pripadalo kazalište, organizirao proagon. To je bila neka vrsta današnje presice: pjesnici su odabranima (arhontu, svećenicima i uglednim građanima) predstavljali svoje tragedije, pričajući im sadržaj i izvodeći neke dijelove.

    Nastavlja se...

    © Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 31. ožujka 2021 

Piše:

Sanja
Nikčević