Svjetonazor i sveti korijeni kazališta

Feljton O europskoj kulturi, kanonu i svjetonazoru (4. dio)

  • Dječje kazalište Branka Mihaljevića, Osijek: Selma Lagerlӧf, <em>Legende o Kristu</em>, red. Damir Mađarić

    James W. Sire kaže: „Svjetonazor je zbir pretpostavki kojih se držimo o temeljnom ustrojstvu našega svijeta.“ Dakle, svjetonazor definira naš odnos prema nastanku i svrsi onoga iznad nas (cijeli svijet, njegove materijalne i duhovne dimenzije), onoga oko nas (šira zajednica kojoj pripadamo, dakle društvu ili državi) i onoga u nama (ja sâm i obitelj kao najbliža, krvna zajednica kojoj pripadamo). Svjetonazor je, što bi psiholozi rekli, naš „nad-osobni identitet“ koji istovremeno definira i identitet svijeta, i identitet društva, i identitet nas samih, a usvajamo ga od malih nogu kroz učenje jezika i obrazovanje. Svjetonazor definira ulogu, svrhu i smisao tih triju razina u našem životu i vrlo je važan jer formira naše mišljenje, određuje naše ciljeve i utječe na naše djelovanje.

    Ponekad je svjetonazor nevidljiv na prvi pogled jer su ideologije, politička uređenja, ekonomski odnosi, razni trendovi i mode, vidljiviji i čini nam se da jače utječu na naše živote, a svakako jače djeluju na naše emocije jer čestim promjenama i (osobnim) sukobima stvaraju kakofoniju koja nas zbunjuje. No, svjetonazor je u podlozi svih tih odnosa jer je njegova najvažnija funkcija uspostava osnovne hijerarhije vrijednosti jednog društva. Upravo je ta hijerarhija vrijednosti najmanji zajednički nazivnik neke civilizacije, ono što je zajedničko cijeloj Europi unatoč političkim, zemljopisnim i ekonomskim razlikama. To je ono po čemu se razlikujemo od neke druge civilizacije!  I na tome izrastaju i ostali razlikovni elementi europske kulture, kao što su velike epohe, ideje i znanja koja dijelimo na prostoru koji zovemo, prepoznajemo i osjećamo kao Europu.

    Dramska udruga Proložac: Ante Marić, <em>Veronikin rubac</em>, red. Marijan Grbavac, 2017.

    Zašto u toj Europi čovjek reagira na umjetnost, a naročito na kazalište? Zašto mu je toliko važno? Razlog nije samo u tome što se na kazalište troši puno javnog novca pa se, eto, onaj kojem se ne svidi predstava zbog toga buni. Toliko se novca troši na različite načine, pa nikoga ne uzbuđuje jedna krivo trasirana ili loše napravljena cesta koja stoji polovinu cjelokupnog novca za kazalište u Hrvatskoj, dok jedna jedina predstava može podići zemlju na noge.  

    Zašto sve velike promjene u društvu idu kroz kazalište, odnosno uz njegovu pomoć? Kazalište djeluje na nas na više razina: djeluje na naše emocije, na naš razum, na našu dušu. Kazalište nas u potpunosti uključuje u predstavu jer svojom maštom nadopunjujemo ono što u scenskom prikazu nedostaje. I to je istina, ali i dalje ne daje odgovor na pitanje zašto kazalište smatraju važnim i oni koji u njega ne idu, jer na njih ne može utjecati. Negdje krajem osamdesetih se javila ideja da se ukinu tri od postojeće četiri opere u Hrvatskoj, protiv čega su ustali svi – ne samo umjetnici i operna publika, nego i ljudi koji nikad nisu bili u operi. Zašto? Kad je devedesetih Teatar ITD htio raskinuti ugovore koje je imao s glumcima, izbio je javni skandal, pa su i ljudi koji su radili na minimalcima ili ostali bez plaće bez ikakve zadrške zagovarali potrebu, čak „obavezu financiranja umjetnosti“. Zašto, ako je kazalište samo zabava, kritika društva, poduka, poticaj na razmišljanje ili nešto slično? Bez svega toga možemo ako moramo, ali očito je u kazalištu nešto čega se ne možemo odreći.

    Kazališna družina Mare: Éric-Emmanuel Schmitt, <em>Oskar i gospođa u ružičastom</em>, red. Marija Sekelez

    Temeljni razlog važnosti kazališta leži u samim njegovim počecima. Naime, kazalište kao umjetnička društveno priznata djelatnost, u našoj civilizaciji krenulo je doslovno iz svetog – i to dva puta, u dvije temeljne epohe naše civilizacije. U Grčkoj je krenulo iz rituala posvećenog bogu Dionizu, a u srednjem vijeku iz  liturgije (mise) posvećene Isusu Kristu. U oba slučaja prenosilo je svete istine (mitologiju i kršćansku vjeru), govorilo o onome najvažnijem u društvu (potvrđivalo vladajući svjetonazor i njegovu hijerarhiju vrijednosti) i podučavalo ljude kako živjeti. Kazalište glavne struje u Europi bilo  je sveto punih petnaest stoljeća (stara Grčka i srednji vijek), a  još je pet stoljeća afirmiralo temeljne vrijednosti kršćanskog društva.

    I to je razlog zašto je duboko u nama ostalo zapisano da je kazalište nešto iznimno važno, čak i onima koji u njega ne idu. I to je razlog da se sve velike promjene u društvu provode uz pomoć kazališta. Ne samo zato što utječe na maštu, razum, srce i dušu, nego i zato što nam je u svijesti zapisano da kazalište prenosi Istinu, ono najvažnije za naš život. Kazalište nam je, dakle, nositelj ne samo smisla svijeta i života, nego i slike tog svijeta.

    Gradsko kazalište Marina Držića, Dubrovnik: Ivan Antun Nenadić, <em>Prikazanje muke Isusove</em>, red. Ivan Leo Lemo

    Kako je to lijepo rečeno u antici: umjetnost služi za spoznaju dobra i zla, a to je jedna od temeljnih spoznaja čovjekova života i uvijek je povezana sa svetim. I to ne samo u Europi. Veza između kazališta i vjere nije samo europski fenomen; i druge civilizacije imaju sveto porijeklo kazališta i svete teme u kazalištu – od kineske opere preko japanskog No teatra do indijskog kazališta kao „pjesništva koje se gleda“ itd.

    Nastavlja se...

    © Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 26. ožujka 2021.

Piše:

Sanja
Nikčević