Dominacija sekularističkog svjetonazora

Feljton O europskoj kulturi, kanonu i svjetonazoru (3. dio)

  • Točka na I, Zagreb: Lydia Scheuermann Hodak, <em>Slike Marijine</em>, režija Iva Srnec, 2012. Na slici: Ivana Krek

    U ovom ću feljtonu u prvom dijelu dokazati osnovne teorijske postavke. Ponajprije da je kazalište uvijek povezano s društvom i da svako djelo u sebi nužno ima svjetonazor, poruku, politiku i estetiku ili poetiku, ali to samo po sebi ne znači kvalitetu nego je umjetnikov izbor. Također ću dokazati da glavna struja kazališta uvijek aktivno sudjeluje u društvenim događanjima, odražava vladajući svjetonazor i slijedi njegovu hijerarhiju vrijednosti, pri čemu određuje koja je poruka djela legitimna za to vrijeme. Iako sam o pojedinim dijelovima te teze pisala u znanstvenim radovima, sada je zaokružena i dokazana. U drugom dijelu će se detaljnije analizirati primjeri iz hrvatske književnosti u mojim i tekstovima drugih autora.  

    Iako umjetnici danas proglašavaju slobodu umjetnosti od svakog društvenog utjecaja, kazalište i društvo je neraskidivo povezano. Sve su velike civilizacijske promjene u europskom društvu išle uz pomoć kazališta. Za vrijeme Francuske revolucije igrano je na tisuće kazališnih komada kojima su na pozornici iznosili svoje revolucionarne ideje, pa se na pozornici odvijala uvertira bitke koja je kasnije prešla na ulice. Današnja kazališta glavne struje u čitavoj Europi osnivala su se u 18. i 19. stoljeću kao javna ili nacionalna i do danas imaju status javne službe. Osnivale su ih države, a zakonom je uređeno i redovito državno financiranje. Tako je bilo i kod nas. U 19. stoljeću Hrvatski sabor osnovao je Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu 1860., a iduće godine (1861.) donio Zakon o kazalištu kojim je ono proglašeno narodnom „ustanovom najviše nacionalne kulturne važnosti“. Sva su ta kazališta imala vrlo jasnu društvenu ulogu: širenje ideje građanske, nacionalne države, kao i odabranog jezika te nacije (a o hrvatskom primjeru će kasnije biti puno više riječi).

    Kazalište mladih, Split: Vlatko Perković, <em>Deus ex machina</em>, red. Vanča Kljaković, 1997. Na slici: Jasmina Žiljak, Vladimir Davidović, Filip Radoš, Snježana Sinovčić-Šiškov

    U Hrvatskoj je upravo HNK u Zagrebu glavni predstavnik kazališta o kojemu govorim, tzv. kazališta glavne struje. To je ono kazalište koje ima silan državni novac jer se smatra vrijednim i važnim, koje ima medije pa za njega znaju i oni koji ne idu u kazalište i koje ima međunarodne veze jer pripada europskom krugu glavne struje. Suprotno kazalištu glavne struje je tzv. rubno kazalište, koje tako zovem jer živi doslovno na rubovima glavne struje, s malo ili ništa državnog novca i s naljepnicom „nevrijednog“ upravo zato što se financira novcem od ulaznica pa se smatra da „podilazi publici“. To kazalište uglavnom nema medijski odjek i za njega se zna ponajviše usmenom predajom publike.

    U rubno kazalište ulaze i profesionalci, ali i amaterska kazališna scena koja je u Hrvatskoj vrlo aktivna i kvalitetna. Podjela vrijedno/nevrijedno u umjetnosti postoji oduvijek i zavisi ne samo od umjetničkih nego i od društvenih kriterija. Aristotel prvi pravi vrlo oštru razliku u pjesništvu  između „uzvišenog“ i „ništavnog“, u nekim se epohama ta podjela zvala „visoka“ i „niska“,„vrijedna“ i „trivijalna“ književnost. Postmoderna je dokinula sve te stare termine kao nevažeće, ali je razlika nastavila živjeti, pa se za kazalište glavne struje počeo koristiti engleski termin mainstream.  U ovom feljtonu taj se termin koristi u hrvatskoj varijanti kao kazalište glavne struje, čemu sam dodala suprotni termin rubno kazalište.

    Kazalište glavne struje po svojoj funkciji mora paziti na kanon i prenositi ga i zato nam je važno o čemu to kazalište govori. Kanon nismo izmisli jučer, on postoji oduvijek i u svim kulturama, a u europskoj kulturi postoji od antike. Umjetnički kanon je važniji nego što to izgleda na prvi pogled. Osim što, kako piše i u enciklopediji.hr  kao „vrijednosni uzorak predstavlja čvrste točke naše kulture i smjerokaz daljeg kretanja“, kanon je u antičkoj filozofiji bio mjerilo koje služi za spoznaju dobra i zla. I to je u našoj svijesti ostalo do danas, bez obzira na naš stav prema suvremenom kazalištu.

    Ljubomir Kapor i Marija Kohn, Kazališna kuća Zadar i GK Komedija: Milan Grgić, <em>Sv Roko na brdu</em>, red. Marin Carić, 1993.Dakle, i kanon i umjetnost nas uče o životu (njegovom smislu i svrsi) i zato su nam važni, ali su zato i povezani s društvom. To se poklapa sa svetim izvorima kazališta (i u antici i u srednjem vijeku) i svrhom kazališta (katarza ili pročišćenje osjećaja i osnaživanje) koja je uvijek vezana uz vlastito društvo, kao i s vrijednostima koje se službeno afirmiraju u društvu – prema vladajućem  svjetonazoru i njegovoj hijerarhiji vrijednosti. Prema njima uspostavljamo i premise kanona, i  opravdanje tih premisa, i vrednovanja svakog pojedinog djela. 

    Iako su djela iz vrijednosnog sustava vladajućeg svjetonazora do sada često analizirana (pa se iz tih analiza vidi i sam sustav i njegov pritisak), moje istraživanje po prvi put jasno postavlja opreku dvaju dominantnih svjetonazora naše kulture (kršćanskog i sekularističkog), njihove hijerarhije vrijednosti i  direktni utjecaj tih vrijednosti na umjetnost glavne struje. Naročito se dokazuje kako smo nakon pobjede sekularističkog svjetonazora redefinirali prošle epohe i povijesna kanonska djela te odredili vrlo uski okvir unutar kojega se dalje razvijala suvremena umjetnost. Kriterije za vrijednost djela odredili smo prema svjetonazorskim postavkama, a ne imanentnim vrijednostima djela. Sve što se tom svjetonazoru protivilo (epohe, žanrovi, pisci, teoretičari) ne samo da smo izbacili iz kanona, nego smo doslovno izbrisali. Iako u ovom feljtonu govorim o kazalištu, situacija je vrlo slična i u drugim umjetnostima, što potvrđuje točnost i hipoteze i zaključaka.

    Nastavlja se...

    © Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 20. ožujka 2021.

Piše:

Sanja
Nikčević