O europskoj kulturi, suvremenom kanonu i svjetonazoru

Feljton Hrvatsko kazalište i društvo (1. dio)

  • Gradsko dramsko kazalište Gavella: Pedro Calderon de la Barca, <em>Život je san</em>, red. Rene Medvešek

    Kako je moguće da se danas kazališne predstave koje govore o važnim temama, koje govore o ljudskoj duši, koje pokazuju da svijet ima i treću dimenziju  (duhovnu dimenziju ili transcendenciju), predstave u kojoj likovi shvate svoje pogreške i isprave ih – smatraju  „lažnima“, „stereotipnima“ i „nevrijednima“? Takve predstave poručuju da čovjekov život ima smisla unatoč problemima jer postoji jedan veći okvir unutar kojeg i mi živimo. One su didaktične, uče nas kako živjeti, što odabrati u životnim dilemama, jer pokazuju tragične priče na pouku a komične na ohrabrenje. One djeluju na nas vrlo specifično: proživljavajući tuđe sudbine pročišćavaju naše negativne emocije (doživljavamo takozvanu katarzu), a dajući nam neke odgovore na važna pitanja, afirmiraju temeljne ljudske vrijednosti.  Te nam predstave ispune oči ljepotom, obogate mozak značenjem i dotaknu dušu govoreći o onome vječnom  u svijetu i u nama, onome što je duhovno ili transcedentno.

    Kako je moguće da se njihova didaktična poruka danas tumači kao „prisilno dociranje“, prikaz istinitih događaja postaje „lažna slika svijeta“, prikaz ljudske dobrote  „naivnost“, a sve zajedno „podilaženje publici“, iako nas takve predstave čine boljima i jačima, pomažu nam u donošenju dobrih odluka u stvarnom životu, potiču nas na promjenu ili borbu u teškim situacijama? Kako je moguće da se svaki pokušaj prikazivanja ljepote proglašava „kičem“, svaka dobrota licemjerjem, svaka transcendentnost  laži...

    Zagrebačko kazalište mladih: Rene Medvešek, Brat magarac, red. Rene Medvešek

    Kako je moguće da se, s druge strane, predstave koje plakatno (ili dvodimenzionalno) nameću slike eksplicitnog nasilja ili „dokaze“ sveprisutnog zla ljudske naravi veličaju kao „vrijedne“. One nam šalju drugačiju poruku: da svijet nema smisla jer ne postoje pozitivne emocije, svaka dobrota je tek licemjerje, ljepota je umrljana, a sigurnosti nema jer su pokvarene sve institucije koje štite temeljne ljudske vrijednosti. Iako svi znamo da na svijetu ima i dobra i zla, jedino se prikaz svijeta kao mjesta „mraka i zla“ veliča kao „istinit“. Kako je moguće da se takve predstave veličaju kao „hrabre“ jer „razotkrivaju licemjerje društva“ čime će „promijeniti svijet nabolje“, iako se nakon njih osjećamo uvrijeđenima, ranjenima ili obeshrabrenima, slabima i nemoćnima da išta promijenimo nabolje?

    Zagrebačko kazalište mladih: Thornton Wilder, <em>Naš grad</em>, red. Rene MedvešekKako je moguće da kritičari tvrde kako je vrijedna umjetnost ono što publika ne želi gledati, a teoretičari nam to potvrđuju mudrim i sve manje razumljivim tekstovima? Kako je moguće da se to događa ne samo kod nas nego i u cijeloj Europi? Kako je moguće i otkad je tako? Je li tako bilo oduvijek ili se može odrediti vrijeme nastanka ovoga što danas vlada? Da, postoji vrijeme nastanka, a postoji i razlog – jedno krivo skretanje u europskoj kulturi koje nas je dovelo u slijepu ulicu. 

    Sadašnje stanje europske kazališne umjetnosti glavne struje posljedica je pobjede sekularističkog (ateističkog) svjetonazora nakon II. svjetskog rata koji je u cijeloj Europi uveo novu hijerarhiju vrijednosti u društvu i proglasio kritiku društva jedinom funkcijom umjetnosti, čime je redefiniran umjetnički kanon iz prošlosti. Izbačena je svaka afirmacija lijepog, dobrog, a naročito svetog. Budući da  moderna (a onda i suvremena) umjetnost slijedeći novi svjetonazor nije afirmirala vrijednosti novoga nego samo kritizirala sve dotadašnje vrijednosti starog (kršćanskog) svjetonazora, nakon sedamdeset godina destruiranja završila je u praznim (dvodimenzionalnim) predstavama s nametnutim temama negativnog prikaza svijeta  ili političkim uvredama.

    Europska kultura ili tko je živ, a tko mrtav?

    Naš identitet određuje okolina. U susretu s nekim iz istog grada moj identitet određuje kvart u kojemu živim (Trnje), kad odem u druge dijelove Hrvatske, ja sam iz Zagreba, kad odem izvan zemlje, onda sam iz Hrvatske. Kad sam otišla u Ameriku mislila sam da sam iz Europe, ali tek kad sam otputovala u Kinu shvatila sam da sam u Americi bila samo iz zemljopisne Europe. Da pripadam europskoj kulturi shvatila sam kad sam prvi put vidjela kinesku predstavu. Nije mi bio problem strani jezik; do tada sam se u Europi nagledala predstava na raznim jezicima, ali sam gledajući kinesku predstavu doživjela kulturni šok. Nisam mogla shvatiti zbiva li se to vani ili unutra, vole li se ti ljudi ili mrze, jesu li na sceni kraljevi ili prosjaci, tko je muško, tko je žensko i, što je najgore, tko je tu uopće živ, a tko mrtav... Sve ove elemente (život, spol, osnovnu emociju, socijalni status, prostor događanja, vrsta događanja...) mogu shvatiti samo jednim pogledom na fotografiju dramske predstave koja pripada europskoj kulturi. Kako to? Zato što to znanje usvajamo odmalena, a da toga nismo ni svjesni. Tek odlaskom u drugu kulturu shvatimo razlike.

    HNK u Osijeku: Paul Claudel, <em>Navještenje</em>, red. Branka Cvitković, 2014.

    Europska kultura pripada jednom prostoru (kontinentu Europe i sjeverne Amerike) i vremenu (od antike do danas) koje funkcionira kao cjelina. U tom su prostoru i vremenu zajednička znanja, ideje, svjetonazor i njegova hijerarhija vrijednosti i umjetnost, tzv. velike umjetničke epohe, kao i umjetnički kanon. Različiti su politika, ekonomija i jezici (iako uvijek postoji jedan dominantni jezik komunikacije na tom prostoru – od grčkog, preko latinskog koji je to bio većinu vremena, do današnjeg  engleskog). 

    Nastavlja se...

    © Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 18. ožujka 2021.

Piše:

Sanja
Nikčević