Od Krleže do Samoizolacije u 40 minuta

Pregled kazališnih ostvarenja 2020. godine: Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu i Umjetnička organizacija Gllugl

• 
  
  Protekla je godina svugdje bila obilježena restrikcijama, a Varaždin i njegova kazališna scena nisu u tome izuzetak. Štoviše, od svih dijelova Hrvatske, restrikcije su u Varaždinu relativno najdulje trajale, s obzirom na to da je jesensko zatvaranje uslijed nepovoljne situacije s rastom zaraza bilo strože nego drugdje te su izvedbe s publikom, za razliku od ostatka države, prekinute u dva navrata – na proljeće i ponovno na jesen. Ipak, u HNK u Varaždinu, jedinom institucionalnom teatru u Varaždinu, ujedno i najmlađoj nacionalnoj kući (taj status ima od 2013.), bilo je vrijeme obnove. Ne ansambla, kojem bi dobro došlo pomlađivanje (treba se nadati kako će i to uskoro doći na red), nego obnove zgrade, kulminacije višegodišnjeg projekta koji je imao ubrzanja i usporavanja, ali je eto uspio doći do trenutka u kojem se vidi završetak.
  
  Zgrada varaždinskog kazališta izgrađena je 1873. kao komunalno kazalište, dakle novcem i doprinosom samih Varaždinaca, a bila je prva samostalna realizacija kazališne arhitekture Hermana Helmera, kasnije slavnog graditelja historicističkih kazališnih zdanja. Zgrada je 2005., kada je ovaj ciklus obnove započet, bila u lošem, u dijelovima i vrlo derutnom stanju te se obnavljao dio po dio, da bi se u 2020. stiglo do središnje pozornice, Velike scene koja je sve donedavno bila ne samo produkcijski ograničavajuća (neadekvatni cugovi, proscenij, rupa za orkestar) nego i povremeno fizički nesigurna za izvođače. Njezina sveobuhvatna sanacija u 2020. nije u potpunosti završena, no osigurani su uvjeti za završetak, a dio radova je i obavljen, vjerojatno najvidljivije na ugradnji novog proscenija u formi podizne platforme, kojom je istovremeno dobiven funkcionalni prostor za orkestar. Stoga je ova obnova, osim sreće u nesreći vremenskog usklađivanja s razdobljem izostanka publike, trajna vrijednost koju 2020. donosi za varaždinsku kazališnu scenu, te se s te strane godina može smatrati uspješnom.        

  
  
  Što se tiče repertoara, tu stvari – dakako iz uglavnom objektivnih razloga, stoje ponešto drukčije. Na početku treba napomenuti kako osim HNK u Varaždinu kao ustanove, institucionalnog kazališta, u Varaždinu redoviti program imaju još dvije umjetničke organizacije koje se, osim po formalnom ustrojstvu, gotovo ni po čemu drugome ne mogu naći u istoj rečenici – Gllugl i Kerekesh teatar. Obiteljsko kazalište Kerekeševih je financijski i brojem publike vrlo uspješno, ali mu se estetika svodi na najmanji zajednički nazivnik podilaženja publici.
  
  S druge strane, Gllugl se iz sezone u sezonu pokazuje kao najzanimljiviji sudionik brojčano male, no za grad od četrdesetak tisuća stanovnika zapravo živahne kazališne scene. I na ovom mjestu dolazi ona kobna rečenica za nebrojene kazališne sredine diljem svijeta – barem je tako bilo do početka pandemije i njom uzrokovanih ograničenja. Hoće li tako biti i nakon nje, jednom kad i ako se restrikcije ukinu i kazalište vrati u pune dvorane. Ostaje za nadati se i strepiti nad objektivnim datostima na koje kazalištarci uglavnom ne mogu utjecati.

  
  
  Godina je počela, kao i svugdje, u blaženom neznanju što će sve donijeti. Stoga su i na samom početku odigrane dvije premijere, obje zapravo uspješne u vlastitim žanrovskim registrima. Prvu je produciralo HNK u Varaždinu na svojoj maloj, podrumskoj sceni nazvanoj po Zvonimiru Rogozu, a bila je to Krležina mladenačka drama Maskerata u režiji i adaptaciji Ivana Planinića. Planinić je ovaj Krležin komad, na zlu glasu zbog kvrgave dramske strukture i mladenačke pretencioznosti, što ga čini i rijetko postavljanim u kazalištima (Varaždinu je ovo druga produkcija, prva je bila 1957.) uspio pomaknuti, razigrati i poigrati se apsurdom te stvoriti zaigranu i dinamičnu strukturu, koja je čak imala potencijala i za dalje i radikalnije. No, redatelj je pokazao da se klasika ne boji, i rezultat je bio uvelike uspješan.
  
  Druga je, prije općeg zatvaranja i otkazivanja predstava s publikom, odigrana premijera Mala sirena, Glluglova lutkarska invencija nastala na temelju svojedobnog ispita Katarine Arbanas na osječkoj akademiji, a koja je u međuvremenu igrala i u zagrebačkoj Maloj sceni. Obilježena bujnom draperijom čije kretanje kroz bazen ostvaruje zanimljiv eteričan učinak, ova predstava nije jednostavna adaptacija bajke, nego lutkarsko maštanje s varijacijama na temu poznate fabule.

  
  
  I onda je uslijedilo proljetno zatvaranje. Cjelokupna varaždinska kazališna scena prekida s uvriježenim načinom rada. HNK, kao i tolika druga kazališta, objavljuje besplatne snimke svojih predstava. Kad je prvotni šok prošao, varaždinska se kazališna scena pokazala agilnom. Naime, u suradnji institucije i izvaninstitucionalnog kazališta, HNK u Varaždinu i Gllugla, izvedena je online-predstava Lica u izolaciji, što je hvalevrijedno samo po sebi i bez izvanrednih okolnosti u kojima se suradnja isplanirala i ostvarila, a ovako je još vrjednije, jer pokazuje kako institucionalni kapaciteti i kreativni nekonformizam nezavisne scene mogu dobro funkcionirati.
  
  Ujedno, bila je to i prva, koliko je poznato, prava online-premijera u Hrvatskoj, dakle izvedba uživo nekog do sada neizvedenog cjelovitog scenskog djela, a ne tek prvo puštanje snimke u javnost ili neka kraća forma. Iako je imala dramaturških manjkavosti te neujednačenosti epizoda, ova je predstava, mišljena za izvedbu koju će gledatelji pratiti isključivo putem prijenosa uživo, svakako kreativni iskorak u nekoliko smjerova.
  
  Najesen, taman kad se sezona počela zahuktavati i kretati, makar uz oprez i sa značajno smanjenim brojem publike na izvedbama, varaždinska se regija našla na vrhu po broju novodetektiranih zaraza te je kazalište ponovno potpuno zatvoreno za publiku. Ovo se, dakako, odnosi samo na HNK u Varaždinu. Gllugl, kao toliki sudionici nezavisne scene, redovito najkreativnijeg i istovremeno najnezaštićenijeg dijela kulture, nije svoju dvoranu u Centru za mlade Pečetri zapravo ni otvarao (uz tek jedan sporadični izuzetak, zanimljivu lutkarsku predstavu Samoizolacija u 40 minuta osječkog studenta Jure Ruže), jer je malena i bilo kakvo smisleno provođenje epidemioloških mjera u njoj bilo bi besmisleno.
  
  HNK, međutim, radi. Izvodi se, neposredno prije ponovnog zatvaranja, monoopera Anna Frank u izvedbi Marije Lešaja te, nakon zatvaranja, dvije premijere bez publike – Okom oko oka u okviru Dječje i lutkarske scene, koja se mogla pratiti online te Pazi na prazninu, autorski projekt Romana Nikolića, koji je, međutim, premijeru za publiku imao u veljači 2021. te se tako zapravo smjestio u novu kalendarsku godinu.

  
  
  Sveukupno, 2020. u varaždinskom je kazališnom životu pokazala kako se snalaženjem i suradnjom može, unatoč svemu, održati program. A obnova zgrade HNK ostaje kao vrijednost za buduće, ostaje se nadati, mirnije sezone.

  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 1. ožujka 2021.

Piše: