Gladan vuk i pojedena ovca

Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb: Aleksandar Nikolajevič Ostrovski, Vuci i ovce, red. Paolo Magelli

• Svoju najnoviju zagrebačku režiju Paolo Magelli ostvario je u Satiričkom kazalištu Kerempuh, postaviši na njegovu pozornicu komad ruskog satiričara Aleksandra Nikolajeviča Ostrovskog pod naslovom Vuci i ovce. Kao i najveći dio opusa tog dramatičara i ovaj komad prikazuje trgovački stalež, smješten u provinciju u drugoj polovici devetnaestog stoljeća.
  
  Motiv agitiranja njegovih likova sebični su vlastiti interesi, prije svega novac. On je cilj koji opravdava sva sredstva potrebna da ga se dosegne. Da je tome tako, potvrđuje i svijest likova o pobudama vlastitog i tuđeg djelovanja, lišenog bilo kakve romantičarske, idealističke ili utopijske primisli. Brakovi se sklapaju iz računa, zbog imanja, vlastite financijske sigurnosti i udobnosti. Iz istog se razloga krivotvore pisma i potpisuju mjenice. Prijateljstvo i povjerene tajne, pa čak i vlastita sloboda imaju svoju tržišnu vrijednost, a društva za pomoć siromašnima koji traže utjehu u Bogu služe tek kao paravan za novčarske poslove.
  
  Nije potrebno puno analize da se uspostave paralele i pokrene komunikacija između tadašnjeg i našeg današnjeg društva, što Vukove i ovce čini iznimno suvremenim, aktualnim i izvedbeno potentnim tekstom. Njegova inscenacija u Kerempuhu to, nažalost, nije iskoristila pa smo tako dobili predstavu u kojoj je vuk ostao gladan, a ovca je pojedena.
  
  Spor i neujednačen ritam predstave koja najveći dio svoje enrgije ulaže u borbu s (pri)kazivanjem vlastite priče, čini ju iznimno dugom, napornom, neizazovnom i nepoticajnom, osobito kada se uzme u obzir horizont očekivanja koje postavlja tekst, kao i autorski tim predstave (koji uz spomenutog redatelja čine dramaturginja Željka Udovičić, scenograf Hans Georg Schafer, kostimograf Leo Kulaš i skladatelj Ljupčo Kostantinov).
  
  Vuci i ovce nose prepoznatljiv Magellijev redateljski potpis koji je, nažalost, ovdje rezultat ponajprije posezanja za vlastitim redateljskim postupcima koje smo već imali priliku vidjeti u njegovim drugim predstavama, pri čemu možemo isključiti namjeru o autoreferencijalnosti. Manjkavost se nastavila i u radu s glumcima, što je rezultiralo disparatnim glumačkim kreacijam koje se u velikom broju slučaja zadržavaju na razini groteskne skice, dokidajući mogućnost satire, pa čak i humora. Unatoč tome, valjalo bi istaknuti Elizabetu Kukić čija je Meropija Davidovna Maurzavecka najkompleksnije izgrađen lik (u početnim prizorima sputan nepotrebnom tjelovježbom) te Lindu Begonju u ulozi sponzoruše Glafire Aleksejeve, često nažalost banalizirane bespotrebno vulgarnim načinom zavođenja svoje lovine koje postaje samo sebi svrha.
  
  Iako je Kerempuh u Ostrovskovoj satiri mogao dobiti dobru okosnicu za svoj repertoar, dobio je tek teško gledljivu predstavu koja je iznevjerila sva očekivanja (ako ste ih imali).
  
  © Ana Prolić Kragić, KULISA.eu, 20. listopada 2008.

kritike i eseji

• ● Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu
• ● Gradsko dramsko kazalište Gavella
• ● Zagrebačko kazalište mladih
• ● Zagrebačko gradsko kazalište Komedija
• ● Teatar &TD
• ● Satiričko kazalište Kerempuh
• ● druga zagrebačka kazališta
• ● Teatar Exit
• ● Glumačka družina Histrion
• ● Teatar Gavran
• ● Kazalište Planet Art
• ● Kazalište Knap
• ● Teatar Rugantino