Naturalističko propitivanje fikcije, fakcije i autobiografičnosti

Mate Matišić, Moji tužni monstrumi (dramski dnevnik), Hrvatski centar ITI, 2020.

  • Novi dramski ciklus Mate Matišića Moji tužni monstrumi, podnaslovljen kao dramski dnevnik, objavljen je 2020. u izdanju Biblioteke Mansioni Hrvatskog centra ITI. Ovaj je dramski pisac, skladatelj, glazbenik i scenarist kazališnoj publici u posljednjih nekoliko godina najpoznatiji po uspješnici Ljudi od voska, a ovim dramskim ciklusom Matišić nastavlja ono što je započeo upravo Ljudima od voska, izravno se oslanjajući na likove, radnju i teme iz tog ciklusa.

    Knjiga Moji tužni monstrumi sastoji se od četiri drame – Gledaj me u oči, Mi tu, Autogram za Milicu i Kolumna mrtvog djeteta, u kojima se glavni lik Mate ogoljuje pred obitelji, prijateljima, čitateljima i gledateljima te se nastavlja gdje je prethodni ciklus stao – na granici između fikcije i fakcije. Protagonist Mate, dramski pisac i glazbenik, istovremeno je i sâm pisac Matišić i lik Viktora iz prethodnog ciklusa, čime se izravno nastavlja autorovo polemiziranje s javnošću o (auto)biografičnosti svojih djela, no u ovom je ciklusu važna i pojava svojevrsnih sablasti koje Matu progone iz prošlog ciklusa.

    Prva drama ciklusa, ironičnog naziva Gledaj me u oči, groteskna je priča o ženi Lidiji koja je pobjegla sa psihijatrije da bi posjetila Matu tvrdeći da se poznaju. Nakon presađivanja rožnice Lidija počinje vidjeti očima Jasne, zahvaljujući kojoj opet vidi. Ona je u dramskoj stvarnosti bila obiteljska prijateljica Matine obitelji, tzv. Zlostavljačica djeteta koje je Mate kasnije usvojio. Jasna jezivo progoni Matu opsjedajući Lidiju i posve preuzimajući njezin duh i tijelo, ne samo izvan granica Matina prvotnog djela, nego i onkraj života i smrti, te od njega traži da naglas izgovori njezino pravo ime, čime obrisi između stvarnosti i dramskog teksta ponovno postaju sve tanji.

    Drama Mi tu nazivom aludira na pokret Me Too kojim se posljednjih godina pruža podrška žrtvama seksualnog nasilja, što je jedan od temelja ove drame. Naime, Mate se vraća u rodni kraj Ričice radi kupnje grobnog mjesta te ondje sreće prijateljicu Slavu koja mu ukratko prepriča lošu situaciju u selu i ujedno mu kaže da je više puta silovana. Time se njezino iskustvo i reakcije okoline na njezine prijave pretvaraju u jeku Me Too pokreta, koji je trenutačno osobito aktualan u Hrvatskoj i regiji, što ovoj drami daje i dozu autentičnosti u kontekstu aktualnih previranja. Mi tu otkriva i širinu patnje i internalizirane boli koje u Ričicama počivaju na ratnim zločinima nad Srbima, mržnji, nemogućnosti iskupljenja i lažima iza kojih se skrivaju mračne tajne koje ne dopuštaju selu da miruje.



    Sukob recepcionara Stanislava s Matom i njegovom suprugom Anom u središtu je zbivanja treće drame Autogram za Milicu, jer Stanislav sumnja da je njegova supruga Milica prije trideset godina spavala s Matom. Optužuje Matu i za svojevrsni genocid Srba prisiljavanjem svojih ljubavnica na abortus, te sumnja da je i njegova supruga bila među njima, zbog čega je danas neplodna. U ovoj apsurdnoj razmjeni Matu se podvrgava i detektoru laži, no naposljetku se ipak otkrivaju Matino licemjerje, dvoličnost i prijetvornost. Ova je drama vjerojatno najkonkretniji prikaz Matišićeve preokupacije fikcijom, koja je u ovom slučaju pretpostavkama, gluhim telefonima i bujnom maštom dovedena do razine farse, što je i odraz medijskog odnosa prema Matišiću kao autoru nakon objave i izvedbe drame Ljudi od voska.

    Posljednja drama u ciklusu, Kolumna mrtvog djeteta, ponovno u središte postavlja Matu i njegovu suprugu Anu te njihov obiteljski život, napose usvojeno dijete. Referirajući se na razgovore iz prve drame ciklusa, supružnike posjećuje novinarka Anita koja ih ucjenjuje radi očuvanja integriteta usvojitelja. Na jednom od sastanaka s Anitom Mate upoznaje i druge usvojitelje, žrtve Anitine iznude, te usput doznaje i više o Anitinoj pozadini. Mržnja, osveta, smrt i nasljeđe glavne su teme i ove drame koja zaključuje ciklus smrću još jednog djeteta, kao jedinog nevinog bića u ciklusu.



    Moji tužni monstrumi
    dramski je ciklus sastavljen od epizoda u nastavcima koje metatekstualno vežu likovi, teme i glavni motivi, no osnovna je veza u autorovom odnosu prema fikciji i njezinom propitkivanju. Što je fikcija, dokud seže i je li autobiografičnost djela zaista nužna za njegovu potpunu recepciju, samo su neke od tema kojima se u svojim dramama bavi Matišić. One su brze i dinamične, na mahove prozaično lake i fluidne, a može ih se nazvati i studijama – što psihološkim, što filozofskim, što (meta)tekstualnim. Matišić gotovo naturalistički piše o identitetima, psihozama, problematici nasljeđa i proganjanju prošlosti, što ovaj dramski ciklus čini iznimnim književnim ostvarenjem koje će sigurno poći jednako uspješnim stopama poput svojeg prethodnika, Ljudi od voska.

    © Tea Schmidichen, KAZALIŠTE.hr, 28. siječnja 2021.

Piše:

Tea
Schmidichen