Skeč-predstava bez dramaturške cjelovitosti

13. Gumbekovi dani, Glumačka družina Histrion, Zagreb: Mladen Medak, Sratnik, red. Mladen Medak

• 
  
  Mladen Medak Gaga glumac je, komičar i glazbenik koji već više sezona u zagrebačkom Histrionskom domu izvodi Kajbare, a na tom je mjestu realizirao i svoju novu kreaciju u istom žanru, naslovljenu Sratnik, premijerno izvedenu u veljači (ovaj se tekst odnosi na izvedbu predstave u sklopu Gumbekovih dana, 18. prosinca). Sratnik započinje intoniranjem poznate budnice Ustani bane, čime se odmah nagovješćuje kontekst zbivanja. I zaista, na scenu izlazi Medak u tragikomičnom kostimu obilježenom ofucanom trenirkom i upadljivim bijelim čarapama, a ikonografija prvo evocira očito raspadajući socijalistički sustav, pa tako Medak kroz ruke prevrće knjige poput Hrestomatije NOB-a ili naslova Tito i revolucija. No, brzo ih zamjenjuje potpuno drukčijim ikonografskim instrumentarijem, pojavljuju se tu prepoznatljivi elementi novokomponiranog hrvatstva i domoljublja, a Medakov se lik odjednom nađe u pravom identitetskom procjepu.
  
  I vremenski je kontekst do tog trenutka postao potpuno jasan - radi se o razdoblju demokratskih promjena i naslućivanja početka Domovinskog rata te se suočavanje s novonastalim okolnostima u skladu sa žanrovskim konvencijama koristi kao način ostvarivanja humornih, ponajviše grotesknih situacija iz kojih se generira smijeh i prepoznavanje iščašene stvarnosti kao temeljnih inspiracijskih točaka kabaretske predstave.

  Kad se taj prizor iscrpi, a to se dogodi relativno brzo jer Medakov lik biva mobiliziran i odlazi na ratište, prelazi se na drugi, koji dolazi poslije rata i smješten je u kontekst braniteljske populacije i Medakovog lika kao opet iščašeno tipičnog predstavnika branitelja i stradalnika, ranjenika. U ovom dijelu izgradnja komike se centrira oko pripreme govora za neko okupljanje branitelja, što opet generira brojne jezične začkoljice i prigode za humorno karikiranje. Uopće, Medakov je humor često utemeljen na jezičnim igrama, osobito ponešto naivnim, no za bazičnu komiku itekako pogodnim oprekama hrvatskih i srpskih riječi (recitovanje-recitiranje, primjerice). Ipak, ono što ga dominantno određuje je baratanje registrima komedije situacije, do mjere da se cijela predstava može promatrati kao dva jasno odijeljena skeča okupljena oko jednog lika i izvođača.

  Upravo se organizacija predstave kao dva skeča okupljena istim likom i donekle temama, no dramaturški jasno odijeljena protekom vremena, pokazuje kao njezin najveći i suštinski problem. Medak, naime, lik gradi (u okvirima specifičnih žanrovskih zadanosti) zapravo vrlo predano i studiozno, oblikuje ga u potpuni karakter koji, iako obilato karikiran i tipiziran, stvara dojam uvjerljive tragikomičnosti. Međutim, nedostaje mu razrade, dramaturškog usložnjavanja i, možda ponajviše, organizacije materijala kako bi se predstavio publici kao nešto više od tek figure potrebne vlastitom kreatoru za ostvarivanje trenutne efektnosti i efikasnosti skeča. Sratnik se tako pokazuje kao predstava bez pravog razvoja, više pokušaj artikuliranja koji se pretvara u skečeve nego domišljena tragikomedija, a što je, s obzirom na pokazanu izvođačku vještinu i potencijale lika, a i aspiracije (autor ju određuje kao satiričku monokomediju) mogla biti.

  
  
  Medak je za Sratnika crpio ponajviše iz stvarnosti (recentne) prošlosti i sadašnjosti, naravno uz obilno provlačenje kroz kabaretske filtre karikiranja, dovođenja do groteske i opore tragikomedije. Stoga je njegova predstava imala potencijala, no ostala je nedorečena, ostvarena više kao naznaka dva skeča nego oblikovana cjelina, što je šteta.

  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 24. prosinca 2020.
  
  Producent: Mladen Medak
  Premijera: 14. veljače 2020.
  
  Autor i redatelj: Mladen Medak
  
  Glumi: Mladen Medak

Piše: