Klasična predstava s jasnom dramaturškom strukturom

Kazalište slijepih i slabovidnih Novi život: Henrik Ibsen: Nora, red. Mario Kovač

• 
  
  Cijeli opus Henrika Ibsena, a posebno njegovi najpoznatiji i najizvođeniji dijelovi - među koje svakako spada (a možda i drži prvenstvo uopće) Nora odnosno Lutkina kuća, kako joj glasi autorski, izvorni naslov, predmet je stalnih interpretacija, zanimanja, revalorizacija, do mjere da se disciplina koja proučava fenomen Ibsenova opusa u povijesti dramske književnosti često titulira nazivom ibsenologija. Kazalište slijepih i slabovidnih Novi život, koje se u režiji svog stalnog suradnika Marija Kovača uhvatilo upravo Nore i premijerno je izvelo na zagrebačkoj Sceni Vidra 15. prosinca, također je, možda ne u ibsenološkim razmjerima, no svakako značajan fenomen (hrvatskog) kazališta.
  
  O Novom životu, njihovoj borbi za opstanak i profesionalizaciji, ali i zanatskoj umješnosti kojom realiziraju svoje predstave, pisano je mnogo. Mario Kovač im je posvetio i doktorat, pa ga objavio kao vrlo zanimljivu knjigu o specifičnostima procesa rada Novog života, naslovljenu Udahnuti svjetla pozornice. Kazalište organizira festival BIT, posvećen isključivo teatrima slijepih i slabovidnih. No, ono što je najvažnije, Novi život je izvedbeno aktivan, ima širok i svestran repertoar te se ne boji ni klasika poput Nore ili dramatizacije Andrićeve Proklete avlije, a ni snažnih autorskih, razotkrivajućih predstava poput Danas sam se sjetio plave, koju su radili s redateljicom Petrom Radin.

  Redatelj Kovač u programskoj knjižici piše o Ibsenovoj zastarjelosti i Nori kao komadu koji naoko nije izdržao test vremena, jer su žene danas u mnogo snažnijoj poziciji nego u drugoj polovici 19. stoljeća. Ipak, uskoro navješćuje kako je to samo dojam, pa spominje drugost, heteronormativnost, završavajući anarho-feminističkim poklikom Emme Goldman: „Ako ne mogu plesati, ne želim biti dio vaše revolucije!“. Gledatelj bi, dakle, možda mogao očekivati (još jednu) aktivistički intoniranu predstavu, dramski projekt po motivima ili neku sličnu modnu invenciju suvremenog teatra.
  
  
  
  Umjesto toga, na sceni se počne odmotavati, pa potraje sat i pol, uglavnom klasična predstava, s jasnom dramaturškom strukturom koja podosta vjerno (uz nešto kraćenja, dakako) slijedi Ibsenov komad i zapravo je najbolja u trenucima snažnih scena preuzetih iz predloška uz tek minimalne intervencije. Jedina značajnija intervencija u tkivo drame koju ostvaruje redatelj Kovač jesu plesni umeci, koji bi trebali - piše opet u knjižici, funkcionirati kao način Norina oslobođenja i dolaženja do zraka, no to se u izvedbi i ne vidi. Stoga plesni segmenti, posebno na početku i kraju drame, unatoč preciznosti izvedbe, ostaju nejasne funkcije u cjelini i ne djeluju baš sasvim opravdano.

  
  
  Scenografija ove Nore (potpisuje ju redatelj Kovač) significira uobičajenu građansku situaciju kakva je upisana i u Ibsenov predložak. Kauč, klavir, stolić s pićem, sve vrlo udobno, ali sve su to tek funkcionalna rješenja, bez pretjeranih doprinosa fakturi. Vremenski se predstava pozicionira u božićno vrijeme, točnije na Badnjak i oko njega, što se pak naznačuje uobičajenom božićnom ikonografijom jelke i darova, kojima se Nora i njezina kćerka igraju. Na sceni je i ponešto elemenata čija funkcija nije baš jasna, a ni značenje, poput praznih okvira (vjerojatno za slike) koji vise s cugova ili dvaju bijelih modela glava na klaviru. Scenografija, dakle, niti što pridonosi niti što oduzima; tek rješava osnovne koordinate prostora igre. Kostimi, s druge strane (kostimografkinja je Vesna Kutnjak) naglašeno su naivni, gotovo infantilni u izradi i naglašavanju pojedinih dijelova (šare na skutima i kragnama), što dojam tog segmenta (posebno u Norinom kostimu) svodi na dosta infantilnu razinu.

  A Nora Dajane Biondić, zapravo, i nije daleko od infantilnosti kostima. Biondić svoju Noru oblikuje kao neku vrstu odrasle djevojčice, zaigrane žene koja baš ništa ne shvaća nego je potpuno pod dominacijom svog supruga Helmera u izvedbi vrlo dobrog, povremeno ipak prenaglašenog Nikše Marinovića. Stoga i njezin odlazak iz obitelji na kraju predstave ne djeluje sasvim opravdano kao kod Ibsena, čija je Nora ipak snažnija osobnost, čija se nemoć ostvaruje upravo u sudaru s pokvarenim društvom muške dominacije. Marijo Glibo kao Krogstad, najjasniji predstavnik te i takve pokvarene dominacije, imao je snažnih momenata u manipuliranju svojom žrtvom u liku Nore. Ostali likovi (igraju još Ružica Drenski kao gospođica Linde, Milenko Zeko kao doktor Rank, Anita Matković kao dadilja Ana-Marija te Ružica Domić-Laović kao sluškinja Helena i djevojčica Gabrijela Lalović) korektno su uklopljeni u cjelinu.

  
  
  Novi život dao je tako predstavu koju nije sasvim lako svrstati u kućice, jer je istovremeno školski klasična u većini svojih elemenata, dok se glavni lik oblikuje ponešto drukčije od uobičajenog, a slično je i s primjetnim plesnim umecima. No, u konačnici ostaje dojam kako te invencije i nisu sasvim uspjele, nego se više pokazuju kao dodatak osnovnoj liniji – školskom kompendiju Ibsenovog (vjerojatno) najpoznatijeg komada, koji bi mogao biti upravo idealan za reprizne izvedbe za škole, ako se jednom poslije epidemije vrati taj bitan segment kazališnog života.
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 18. prosinca 2020.
  
  Produkcija: Kazalište slijepih i slabovidnih Novi život
  Premijere: 15. prosinca 2020.
  
  Režija: Mario Kovač
  Prijevod: Branka Savić
  Kostimografija: Vesna Kutnjak
  Scenografija: Mario Kovač
  Glazba: Nikša Marinović
  Oblikovanje svjetla: Nenad Lalović

  Glume: Dajana Biondić, Nikša Marinović, Ružica Drenski, Milenko Zeko, Marijo Glibo, Anita Matković, Ružica Domić-Lalović, Gabrijela Lalović

Piše: