Neujednačena i odveć epizodična predstava

Kazalište Mala scena: Kristina Gavran, Plačko, red. Tina Hofman

• 
  
  Mama i sin plačljivac u brojnim situacijama koje plakanjem nije moguće riješiti, ali im je plač sastavni dio, način nošenja s njima i iskazivanja emocija. To je ukratko sadržaj predstave Plačko, nastale prema tekstu Kristine Gavran, a izvedene u produkciji zagrebačkog kazališta Mala scena. Radnja je organizirana epizodično, nižu se prizori iz svakodnevice i tako oslikava odnos majke i senzitivnog, plačljivog sina. Plače on zbog svega i svačega, od hrane do potrage za imenom; plač postaje način traženja identiteta, istovremenog odmicanja od pretjerane senzitivnosti i čuvanja one dječje emotivnosti koja se plačem čuva i izražava, a odrasli je pokušavaju izbjegavati. Plačko je, dakako, predstava za djecu i to se osjeća u njezinoj fakturi. Puno je stihova (koji često asociraju, više u ritmu nego motivima, na Plavu boju snijega Grigora Viteza), puno glazbe i pjevanja, scenografija je šarena i bogata prerađenim igračkama, a pojavljuju se i lutkarski elementi izvedbe.

  Epizodičnost Plačka donosi fragmentarnost, dojam kako se predstava sastoji od više relativno odijeljenih cjelina okupljenih oko profiliranih likova. U predstavama mišljenima za djecu, epizodičnost je česta kao način organizacije materijala koji će djeci omogućiti lakše praćenje, ne opterećujući ih predugim prizorima i zahtjevnim replikama. Njezina je zamka u ujednačenosti kvalitete pojedinih epizoda, a to je upravo prostor u kojem se Plačko našao u procjepu. Naime, neki dijelovi predstave, primjerice lutkarski momenti, funkcioniraju mnogo bolje od drugih, poput songova ili prizora sa zlatnom ribicom.
  
  Kreiranje epizoda, gomilanje po principu adicije dogodovština likova stoga se, ponešto očekivano, u Plačku pokazalo ne sasvim pouzdanim. Stihovi kojima su građene replike, ipak, uglavnom su dovitljivi i lucidni, poigravanje riječima, značenjima, a posebno sintagmama u neobičnom značenjskom kontekstu pruženom ludičkim potencijalima stihovanog jezika, što unekoliko spašava predstavu od upadanja u pretjerano crtanje poante, nizanje prizora samo kako bi se još jednom naglasila različita uloga plakanja u životu djece i odraslih, a stoga i u načinu na koji ga percipiraju.

  Glumački, u Plačku se koristi više mogućnosti izraza, dvoje glumaca (Vid Ćosić kao Plačko i Hana Kunić u više uloga, od koji je središnja ona Majke) uspješno se nose sa svim registrima te u tome djeluju okretno, uigrano i ujednačeno. Vid Ćosić mogao se nešto više razigrati, graditi ulogu s obzirom na njezinu jasniju profiliranost, dok je zadatak Hane Kunić teži u izvedbenoj tehnici i skakutanju iz uloge u ulogu. Ostvaruje se i blagi ironijski odmak od uloga, poneke djeluju kičasto ili naivno kako bi se i plač kao rješenje za sve prikazao u ironijskom registru. No, sve to opterećeno je nejednolikom kvalitetom epizoda, stoga glumačko skakanje i iskakanje iz jedne u drugu, ma koliko tehnički bilo izvedeno perfektno, ostavlja dojam procesa gomilanja umjesto kreiranja.

  Plakanje nije rješenje, može biti pomoć i način nošenja sa stvarnošću, ali ne i odgovor na nju. Plačko u jednom trenutku ove pedesetominutne predstave odlučuje kako više ne želi biti Plačko, čak i polazi u potragu za novim imenom i otkriva svoje pravo ime. Poruka je odaslana, glumci su se dobro snašli u promjenama izvedbenih registara, ali predstava i dalje djeluje neujednačeno i previše epizodično. Ipak, ne za plakanje, jer plač nije odgovor, kako se u njoj može naučiti.

  Produkcija: Kazalište Mala scena
  Premijera: 23. listopada 2020.
  
  Tekst: Kristina Gavran
  Režija: Tina Hofman
  Kostimografija i scenografija: Lucija Prstec Smolčec
  Glazba i oblikovanje zvuka: Ivana Starčević, Marko Levanić
  Oblikovanje svjetla: Domagoj Klasić

  Glume: Hana Kunić, Vid Ćosić
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 17. studenog 2020.

Piše: