Objektivan i autentičan prikaz povijesti Rijeke

Hrvatski kulturni dom na Sušaku i Stúdió K Színház, Budimpešta: Kata Gyarmati i Edvin Liverić, Memoria civitatis / Sjećanja gradova, red. Edvin Liverić

• 
  
  Višejezična predstava Memoria civitatis / Sjećanja gradova Edvina Liverića i Kate Gyarmati nastala je u koprodukciji riječkog Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku i kazališta Stúdió K Színház iz Budimpešte, a godinu dana nakon mađarske premijere na red su došle i izvedbe u Hrvatskoj. Predstava je u Rijeci izvedena u sklopu projekta Europske prijestolnice kulture, a zagrebačkoj publici predstavljena je u Zagrebačkom kazalištu mladih te je gledatelje pritom uputila u povijesni i društveni kontekst Rijeke, ali i u neke manje poznate činjenice o gradu na Rječini. Potencijalno dosadnu temu dvoje autora pretvorilo je u vremensku kapsulu i putovanje koje ne staje, nego ostaje živo u potomcima onih koji su u njemu sudjelovali, kao i u zapisima kao što je ova predstava.

  Sjećanja gradova dramska je predstava bazirana na arhivskim zapisima i snimkama, koja ponekad svojom autentičnošću i uvjerljivošću glumaca na gledatelja ostavlja jednak, gotovo arhivski dojam. Naime, gledajući predstavu stječe se osjećaj zavirivanja u prošlost kamerom te gotovo voajerskog praćenja događaja u Rijeci u prvoj polovici 20. stoljeća, koji obuhvaćaju sve od njezinog postojanja u kontekstu više država do pretvaranja u multikulturalno središte Austro-Ugarske Monarhije. Iako je dio predstave dokumentaristički, dijelom je ona ipak fikcija te su se autori Kata Gyarmati i Edvin Liverić time odmaknuli od puke fakcije i prepričavanja povijesnih dogodovština, čime su se izbjegle zasićenost informacijama i potencijalna monotonija.
  
  
  
  Autori su u središte svoga djela postavili Veliki val, fenomen koji je tema brojnih povijesnih istraživanja, a Rijeku i Budimpeštu smjestili su u središte tog fenomena na ovim područjima. Veliki val označava razdoblje masovnih iseljenja europskog, napose austrougarskog stanovništva u SAD početkom 20. stoljeća, a Rijeka je kao najznačajnija luka u Monarhiji pritom igrala ključnu ulogu. Edvin Liverić i Kata Gyarmati u predstavi se nisu osvrnuli samo na grad i iseljenje, nego su promotrili i društvo tog doba i njihove odnose koji se isprepliću s linijom o gradu, a što je neizostavno za razumijevanje cjelokupne slike. Predstava se izvodi na nekoliko jezika - hrvatskom, mađarskom, njemačkom, engleskom i talijanskom, a likovi povremeno razgovaraju i na čakavštini odnosno fiumanskim dijalektom, čime predstava dodatno dobiva na autentičnosti. Naime, Rijeka je zaista bila sjecište brojnih kultura i nacija, što se u duhu i društvu toga grada osjeća i danas, a višejezičnost u predstavi nije nikakva barijera unatoč brojnim manjkavostima titlova (posebice onima na lektorskoj razini).

  
  
  Izvedbu otvara i zatvara prosjakinja monologom na mađarskom o ljudima i gradovima te mističnim i gotovo proročanskim tonom s dozom fatalizma najavljuje fokalne točke predstave koje će se bazirati upravo na multikulturalnosti, multinacionalnosti, pluralizmu te našim ljudima u inozemstvu. Isti lik i zatvara predstavu te time zaokružuje priču o migracijama i onome što grad čini gradom. U prvom je dijelu predstave veći naglasak na samim gradovima te pritom gledatelji mogu stvoriti kulturni kontekst Rijeke početkom dvadesetog stoljeća. Ukupni se dojam stvara prelijevanjem nekoliko slika: od spomenutih jezika i dijalekata, novinskih zapisa te povijesnih crtica o javnim kućama, koje su tema mnogih predstava o Rijeci, do motiva brodova i luke te burne povijesti Rijeke koja je, u zaista efektnoj i pamtljivoj sceni, disala pod šest zastava.
  
  Među brojnim zanimljivostima koje su gledatelji mogli saznati o Rijeci, ističu se i poznati imigranti te njihovi nasljednici koji su ostavili zapažen trag, a korijene vuku upravo iz Austro-Ugarske. Osim svima poznatih imena kao što su Nikola Tesla ili Béla Lugosi, spominju se i velikani kozmetičke i modne industrije poput Estée Lauder i Calvina Kleina - koji su svjetski uspjeh postigli upravo preko bare. Autori su predstavu i osuvremenili aluzijama na poznate riječke ikone, kao što je „Daj babi kunu“, no one su vezane samo za specifični kontekst i zagrebačkoj (kao i vjerojatno bilo kojoj drugoj) publici uglavnom su ostale nepoznate.

  
  
  Nažalost, ovakve su predstave nezahvalne za isticanje pojedinih glumaca jer je naglasak bio na njihovom jedinstvu. Iako su se likovi prvenstveno jezično razlikovali, naposljetku se ipak stječe dojam kolektiva i njihovog pretapanja u veću cjelinu. Glumci su igrali i više lica, što ovaj zadatak i dodatno otežava, ali svatko je dao svoj danak predstavi te ju je teško zamisliti s drugim glumcima na sceni. Unatoč tome, važno je poimence istaknuti svakog glumca i glumice koji su sudjelovali u nastanku predstave, jer bez njih ona bi ostala tek prazno slovo na papiru.
  
  U predstavi dakle glume Katalin Homonnai, Júlia Nyakó, Melitta Pallagi, Nina Sabo, Nika Ivančić, Deni Sanković, Gábor Nagypál, György Sipos i Dániel Lovas, a osim karakterističkih uloga - onih glumačkih, u Sjećanjima gradova glumci ujedno svojim bogatim i vremenski kontekstualiziranim kostimima (Viktória Boros) stvaraju i scenografiju. Naime, sama scena ogoljena je i tamna, čime se lako prilagođava različitim izvedbenim prostorima, no bez toliko glumaca na sceni, bila bi prazna. Zahvaljujući rekvizitima poput zastava, novina, drvenih blokova kojima predstavljaju gradove, te povijesnim kostimima, glumci upotpunjavaju prazan prostor i daju mu život, dok zvukovi i glazba dodatno oplemenjuju njihov rad i zajednički stvaraju zaokruženu sliku lučkog grada kojim prolaze tisuće migranata.

  
  
  Kao „prava riječka predstava“ koja progovara o gradu na Rječini dosad je isticana Leica format Franke Perković premijerno izvedena 2019. godine u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca. Nastala prema romanu Daše Drndić, Leica format bila je predstava koja je otvoreno prikazala Rijeku sa svim njezinim manama i vrlinama, onako kako ju je autorica sama doživjela tijekom svih godina koje je u njoj provela. Ta je predstava podijelila riječku publiku, no ipak je nazivana predstavom o gradu i za grad. Leica format bila je osobni doživljaj jednoga grada, no Sjećanja gradova objektivni su pogled iz trećeg lica na njegovu povijest koja ga je formirala u ono što je danas, a koja istovremeno odražava i današnji problem odlaska iz ovih dijelova u potrazi za boljim životom. Sjajan ansambl, jezično i arhivsko bogatstvo te autentično iskustvo gledanja uz izvrsnu suradnju redatelja Edvina Liverića i dramaturginje Kate Gyarmati učinili su ovu predstavu konkurencijom Leici format uz mnogo manji ansambl i raskoš, no isto tako i uz manje pompe i populizma, što je naposljetku ono što Rijeku čini Rijekom.

  Produkcija: Hrvatski kulturni dom na Sušaku i Stúdió K Színház, Budimpešta
  Premijera: Izvedeno 22. rujna 2019. u sklopu programa Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture.
  
  Autori: Kata Gyarmati i Edvin Liverić
  Redatelj: Edvin Liverić
  Dramaturginja: Kata Gyarmati
  Kostimografkinja: Viktória Boros; izbor glazbe: Edvin Liverić; Oblikovateljica svjetla: Berta Ninett

  Glume: Katalin Homonnai, Júlia Nyakó, Melitta Pallagi, Nina Sabo, Nika Ivančić, Deni Sanković, Gábor Nagypál, György Sipos, Dániel Lovas
  
  © Tea Schmidichen, KAZALIŠTE.hr, 13. studenog 2020.

Piše: