TRAGEDIJA VELIKE ŽENE U PATRIJARHALNOJ SREDINI

Festival svjetskog kazališta, HNK u Zagrebu, 2020.; CIE ARTARA, Bruxelles: Fabrice Murgia, Sylvia, red. Fabrice Murgia

• 
  
  Dok gledatelji ulaze, svi se izvođači (uglavnom žene) pojavljuju na sceni u kostimima (Marie-Hélène Balau) iz prijelaza pedesetih u šezdesete godine prošlog stoljeća, kada se radnja predstave zbiva. Vode opuštene, čini se privatne razgovore, pa početak predstave djeluje šokantno, jer žena stavlja glavu u pećnicu i pušta plin. Predstava ili točnije multimedijalno ostvarenje tako zapravo započinje završnom scenom radnje – samoubojstvom velike američke pjesnikinje Sylvije Plath (1930-1963) - kultne ličnosti ne samo feminizma nego i svih koji se kritički bave položajem žene u društvu (posebice američkom) početkom druge polovice prošlog stoljeća.
  
  Njoj je posvećena ova predstava belgijskog redatelja i autora svjetskog glasa Fabricea Murgije koji se proučavanjem života i spisateljskog rada (poezije, romana Stakleno zvono i dnevnika) Sylvije Plath počeo intenzivno baviti na nagovor glumice Clare Bonnet koja je i jedna od devet glumica koje tumače različite aspekte osobnosti tragične pjesničke zvijezde koja nije izdržala suprotnosti između nastojanja da bude idealna žena po vladajućim građanskim mjerilima svog vremena, domaćica potpuno posvećena brizi za supruga i djecu i opsesivne potrebe za književnim stvaralaštvom za kojeg je vrijeme nalazila odustajući od dobrog dijela nužnog sna. Danas su ti odnosi donekle promijenjeni, ali da je ovakav tradicionalistički patrijarhalni stav još uvijek živ dokazuje i činjenica da vlasnici autorskih prava za njezina ostvarenja (vjerojatno obiteljski najbliži nasljednici) nisu željeli odobriti korištenje njene literature u predstavi koja se bavi njezinom sudbinom.

  
  
  Vjerojatno je i to bio dio inspiracije redatelja za vrlo originalan postupak u gotovo impresionističkom prikazu nekih odlučujućih trenutaka u životu Sylvije (prezime kao ni originalni tekstovi zbog nemanja autorskih prava nisu korišteni) koji se kasnije kao mozaik sklapaju u jedinstvenu, dojmljivu sliku sudbine žene koja nije uspjela preživjeti suprotnosti između predanosti poeziji i pokušaja da bude domaćica koju će društvo prihvatiti. Temeljne odrednice tog postupka jasno su vidljive već od prvog prizora. Kuhinja i peć koja postaje oruđe samoubojstva protagonistice smješteni su u dubini pozornice, tako da gledatelj razaznaje tek pokrete tijela i u prozoru iznad peći nazire filmsku ekipu koja snima taj prizor.
  
  A to i jest prava ekipa koju vodi redateljica i glavna snimateljica Juliette Van Dormael, koja pokazuje iznimno umijeće da prvenstveno krupnim planovima omogući interpretatoricama da impresivno pokažu svaka jedan od aspekata duše naslovne junakinje. Upravo je to ono što autora predstave ponajviše zanima, a publici je u realnom vremenu vidljivo na velikom ekranu smještenom pri vrhu pozadine. To ujedno zahtijeva iznimnu kreativnost glumica koje istodobno moraju oživjeti Sylviju na dva čak i medijski potpuno različita gledatelju vidljiva plana – scenskom, u kojem  zbog udaljenosti od publike moraju prvenstveno govorom tijela iskazati njezinu osobnost i filmskom, u kojem licem trebaju izraziti osjećaje i misli nesretne heroine.

  
  
  To im uspijeva na dojmljiv način kojem bitno pomaže virtuozan način na koji ta dva slična, a ipak bitno različita načina izraza usklađuje Fabrice Murgia. No, iako je već i to iznimno zahtjevan zadatak, on je tek dio i tehnički i idejno kompliciranog samosvojnog multimedijskog ostvarenja koje se nerijetko označuje kao predstava, jer se zbiva na kazališnoj pozornici. No, često ga se naziva i pop-operom za pjevačicu i devet glumica, zbog važnosti koju glazba ima u stvaranju značenja čitave cjeline. Možda jedino u prvoj sceni gledatelj može pomisliti da će glazba samo pojačavati turobnu atmosferu i biti posebno vrijedan doprinos jer se izvodi uživo i to na malom, iznad ostale scenografije izdignutom platou koji je također u dnu pozornice i to najčešće neposredno pored velikog ekrana. No, uskoro ta glazba kvarteta skladateljice, pijanistice i pjevačice An Pierlé postaje bitna u prikazu ključnih događaje Sylvijinog života, gdje ona svojim songovima, ali i pjevačkom i glumačkom interpretacijom dolazi u prvi plan, uz povezivanje stubama glazbeničkog podija s mjestom radnje. 

  
  
  Pritom iznimno važnu ulogu ima i vrlo funkcionalna scenografija Rudya Sabounghija. Na prvi pogled izgleda dosta realističnom rekonstrukcijom američkog građanskog stana od prije šezdesetak godina, ali se njegovi prostori neprestance mijenjaju, jer ih tvore zidovi koji su na kotačićima i mogu u trenutku mijenjati mjesta, a Murgia fascinantnim promjenama stvara gotovo filmsku montažu različitih prostora i izbora glumice koja će u zadanom trenutku tumačiti naslovnu ulogu u stalnom suodnosu prema pozicijama filmske ekipe koja je najčešće vidljiva publici.
  
  Uz to nastoji i izravno komunicirati s publikom, pa se svih devet Sylvijinih lica ujedinjuje da bi iz gledališta dovelo muškarca kojeg nagovore da im se pridruži u igri, što on nevoljko prihvaća, a potom dobiva masku i takav potpuno bezizražajan biva korišten za ulogu pjesnikinjinog muža, također pjesnika Teda Hughesa, također svojedobno istaknutog pjesnika kojeg je karijera važna i njoj je sve podređeno, iako je kasnije postalo jasno da ipak nije dosegao vrijednosti supruge, a koji je ovdje sveden na tipsku sliku muškarca kojem je važna dominacija a ne razumijevanje žene.   

  Murgijino majstorsko manevriranje prostorom, različitim izražajnim i medijskim postupcima doista djeluje vrlo atraktivno, ali ipak djelomice razbija kompleksnost značenja i cjelovitost izvedbe. Publika je svjesna da promatra filmsko snimanje ekranizacije sudbine velike pjesnikinje i dio njezine pozornosti je nedvojbeno vezan uz zanimljivost samog tog postupka, što neminovno ometa usmjerenost prema načinima očitovanja Sylvijinog duha i talenta i mukotrpnih unutrašnjih borbi u nastojanju pomirenja duboke potrebe za pisanjem i uklapanja u stereotip dobre supruge i majke tadašnjeg građanskog, još uvijek patrijarhalnog društva.
  
  
  
  Zato unatoč vrhunskim interpretatoricama prijelomnih događaja Sylvijinog života, ti fragmenti ne zatvaraju potpuni mozaik koji bi prema autorovoj želji trebao iznjedriti potpuni duhovni portret, nego ostaju ipak samo na razini kritičke slike vremena (ne pretjerano različitog od današnjice) u kojem ni najgenijalnije žene nisu uspijevale doseći društvenu ravnopravnost, pa tako i pored svih originalnih efekata i fascinantnog umijeća svih stvaralaca ipak cjelina ne uspijeva u cijelosti doseći značenja koja joj je autor želio pridati.
  
  Produkcija: ARTARA, Bruxelles, Belgija
  Izvedeno 12. listopada 2020. u sklopu Festivala svjetskog kazališta u HNK-u u Zagrebu
  
  Redatelj: Fabrice Murgia
  Glazba: An Pierlé
  Režija i kamera filma: Juliette Van Dormael
  Scenografija: Rudy Sabounghi
  Kostimografija: Marie-Hélène Balau
  Istraživanje i dramaturška suradnja: Cécile Michel
  Oblikovanje videa i svjetla: Giacinto Caponio
  Asistent režije: Justine Lequette
  Asistent scenografije: Julien Soulier
  Asistent oblikovanja videa: Dimitri Petrovic
  
  Glume: Valerie Bachau, Clara Bonnet, Solene Cizeron, Vanessa Compagnucci, Vinora Epp, Léone François, Magali Pignalut, Ariane Rousseau, Scarlet Tummers
  
  Kvartet: An Pierlé (vokal i klavir), Keon Gisen (Bas klarinet, saksofon, gitara i udaraljke), Hendrik Lasure (Keyboards i kompjutori), Casper Van de Velde (udaraljke)

  @ Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 26. listopada 2020.       

Piše: