Šetnja kroz povijest pretrpana sadržajem i značenjima

71. Dubrovačke ljetne igre, Festivalski dramski ansambl: Dubrovačka zrcala – tri struka lovorike, pelina i vrijesa, red. Dora Ruždjak Podolski i Marina Pejnović

• 
  
  „Predstava Dubrovačka zrcala – tri struka lovorike, pelina i vrijesa, bavi se poetskim refleksom dubrovačke stvarnosti u tri različite epohe. Dva dijela tog peripatetičkog performansa događaju se doslovno na razvalinama dubrovačke povijesti, na ruševinama preostalim nakon velike trešnje 1667.

  Literarni nukleus onog dijela predstave što se događa Na Andriji krhotine su pjesničkih i proznih djela Iva i Luja Vojnovića u kojima se kult prošlosti isprepliće s tužaljkom nad obesvećenim hramom, kakvim su Dubrovnik svoga doba doživljavala ta dva autora. Početak tog smiraja, ulazak Francuza u Grad i gubitak političke samostalnosti stoljetne Republike, često je evociran u njihovu opusu, a ovdje je akcentuiran dvjema literarnim interpolacijama (Gundulić, Bunić) što su memento mori, motiv koji nije prebivao samo u književnosti nego i u kolektivnoj svijesti Dubrovčana, uzdigle do najčišće poezije. Kao „diverzantski“ kontrapunkt vojnovićevskom pasatizmu (potenciranom ovdje i kratkim fragmentima djela nekolicine stranih autora), u tkivo tog dijela predstave utkana je i Krležina pjesma Dubrovačka kulisa, jedna od prvih neidealiziranih lirskih slika Grada koja je stvarnost suprotstavila kulisi i vojnovićevskoj pozlati povijesti, otvarajući jednu posve drugačiju mogućnost čitanja suvremenog Dubrovnika; mogućnost koja je u kontekstu naše književnosti sve do danas ostala više u naznaci negoli u ostvarenju.

  
  
  Iznimka u tom pogledu dubrovačka je dionica opusa Milana Milišića iz koje izrasta dio predstave uprizoren na Pustijerni, gdje se oko njegove duhovite poeme Kad je Bog stvarao Dubrovnik iscrtava poetska slika Grada i njegova usuda, dopunjena nekim drugim pjesmama i pasažima iz eseja istog autora u kojima je fenomenološki precizno sondirao specifičnosti dubrovačkog duhovnog i životnog krajolika. Milišićev pogled na Dubrovnik istovremeno je i ushit i ironični odmak od klišeja i mitologema, što se u formalnom smislu pretače u nadahnutu suigru tradicijskih šlagvorta i modernog izričaja. Vojnović i Milišić stoga se na neki čudan, Dubrovnikom objedinjujući način, ogledaju jedan u drugom, pa iz te uzajamnosti potječe i naziv ovog događanja preuzet dijelom od Milišića (Dubrovačka zrcala urednički je naslov knjige njegovih posthumno izdanih eseja), a dijelom od Vojnovića (ona tri struka figuriraju, naime, u posveti Dubrovačke trilogije njegovu ocu Kosti).

  Za oba ova pisca Dubrovnik nije samo pjesnički model nego i osnovni supstrat života, pa je neminovno da se u ovako koncipiranom scenskom događanju i oni sami naslute kao dramski likovi, pri čemu je ta neminovnost u Milišićevu slučaju bila blago – ali ipak svjesno – naglašena, sjećanjem i na simboličku dimenziju njegova odlaska s ovog svijeta; Milišić je, naime, poginuo u listopadu 1991. kao jedna od prvih civilnih žrtava bestijalnog napada na njegov Grad.“, piše između ostalog Hrvoje Ivanković  kao probiratelj, odabiratelj tekstova za ovaj peripatetički performans povodom mu premijerne izvedbe „ljeta Gospodnjeg 2020.“ u ponedjeljak, 27. srpnja kao drugi premijerni naslov 71. Dubrovačkih ljetnih igara, u programskoj knjižnici predstave.

  
  
  I nastavlja: „Završni dio ovog triptiha događa se u izrazito pučkom ambijentu Poljane Mrtvo zvono, gdje se tragom željene žanrovske i stilske raznolikosti Dubrovačkih zrcala otišlo u groteskni muzički antispektakl sazdan na temeljima jednog od najvećih tabua starije hrvatske književnosti, „pogane“ pjesme Gomnaida, spjevane 1646. po dubrovačkom plemiću Juniju Džonu Palmotiću. Taj pogled iza kulise skladnog Grada, u skandaloznu biografiju jednog od njegovih vlasteoskih sinova, napisan je kao odgovor stanovitom Sorkočeviću (De Sorgu) koji je našeg Džona uvrijedio suproć njemu upravljenim zločestim stihovima, ali nama današnjima govori puno više od cijelih tomova konvencionalne poezije kakvom su se zabavljali stari pisci dubrovački. Ne samo po pitanju vremena u kojem je Gomnaida napisana, nego i po pitanju našeg vlastitog prezenta, čijim se visokim sferama kreću mnoge spodobe neobično slične Palmotićevu dokturu Merdu, knezu usranome. Zato je Gomnaida na sebe preuzela i ulogu komentara naše suvremenosti, govoreći doduše impersonalnim jezikom vesele apokalipse, ali čineći to iz perspektive specifično dubrovačke u kojoj se simboličko trojstvo lovorike, pelina i vrijesa, nerijetko znalo svesti samo na gorku čašu pelina. Nama današnjima koji gledamo kako se nagrđuju, pa i nepovratno uništavaju prastari dubrovački povijesni i prirodni ambijenti, kako se Grad profanira i bagatelizira za škudu stranca tuđinskoga srebra to na žalost nije teško razumjeti.“

  
  
  A dvije su se redateljice - Dora Ruždjak Podolski i Marina Pejnović i zaputile u tu peripatetičku, kazališnu šetnju dubrovačkom književnom baštinom i suvremenom poezijom i prozom, ojačanom Krležom i esejima njemačkog putopisaca i književnice - Johanna Georga Kohla i Ide von Düringsfeld, koji sredinom 19. stoljeća pohode Grad, kroz utrobu tvrđave Bokar vodeći publiku preko Andrije do Pustijerne, prostorima ruševina dubrovačkih trešnji. Što one velike iz 17. stoljeća do one manje 1979. pa sve do Mrtvog zvona, kao jednog od rijetkih dubrovačkih prostora danas na kojem se, čini se, živi. Predstava je i  svojevrsni  omaž peripatetičkom Areteju Georgija Para, predstavi Igara koja se dugi niz godina igrala upravo u Bokaru i na Bokaru, baš u doba najplodnijeg stvaralačkog razdoblja dubrovačkog književnika Miliana Milišića. Ili pak Radionici za šetanje, pričanje i izmišljanje Boba Jelčića i Nataše Rajković, predstavi koja je značajno obilježila novotisućljetnu, recentnu povijest Dubrovačkih ljetnih igara.

  
  
  U Bokaru,  na taraci Bokara, Na Andriji i njegovim bijelim stijenama koje su jedine preživjele veliku trešnju, u čvrsto oblikovanoj kazališnoj cjelini pod nazivom Svete stijene grada moga  redateljice i publika propituju kazališnu životnost opjevane povijesti slavne Dubrovačke Republike, odavno nestale s pozornice svjetske povijesti, čiju slavu i moć nostalgično i melankolično oplakuju Ivo i Lujo Vojnović svojim književnim opusom, idealizirajući Grad Republiku kao izgubljeni raj. Prelijepi tako sagrađeni mitski odraz vječnosti i slave Republike,  koja gubitkom svoje slobode treba tek „novu hrid“  kako bi možda oživjela svoju moć, narušavaju Krležina, ili pak rečenice njemačkih putopisaca, koje vojnovićevskoj gotovo nekrofilskoj zaluđenosti prošlošću tiho šapću istinu o mrtvom gradu. Gradu impotentnom i odavno umrlom u svojoj prošlosti. Raskošni kazališni prizori nizali su se ovom šetnjom do Pustijerne, potencirajući nostalgični žal za izgubljenim vremenom.

  Na Pustijerni, se, opet, igrala Vremenska stupica, drugi čin Zrcala posve različite kazališne poetike, gdje se oko satiričkog epa Milana Milišića Kako je Bog stvarao Dubrovnik i drugih njegovih eseja poput Vremenske stupice, u kojoj se pisac opire poetici mrtvog grada i sjena koje ga opsjedaju,  plete nova priča i novi zapit o savršenoj ljepoti Grada kao zamci u kojoj nema života. Novog života i novog stvaranja koje nije niti potrebno jer „Živjeti u Dubrovniku“,  kaže Milišić, „znači živjeti predrasudu u kojoj je svijet dovršen onog trena kad je posljednji kamen uzidan u krunište posljednje kule. U ovom činu, predstava se s uzvišenih „dubrovačkih stijena“ prošlosti spušta na gradske ulice, betule i život koji se čupa iz ledenih ruka smrtnog zagrljaja idealizirane prošlosti i prazne sadašnjosti, a Grad živi svoju neizdržljivu ljepotu. Tragičan grad. Katarzičan poput kazališne predstave za njegove posjetitelje. Njegovim stanovnica, s druge strane preostaje samo da dovijeka budu glumci.....“

  
  
  Mjesto i vrijeme radnje ponovno se mijenjaju u trećem dijelu predstave odlaskom na Poljanu Mrtvo zvono, na kojoj se danas, u ovodobnom Dubrovniku, izvodi, uz improvizacije umjetničkog ansambla predstave, završni dio Zrcala, kao groteskni muzički anti-spektakl temeljen na jednom šporkom epu starije hrvatske književnosti, poganoj pjesmi Gomnaida koju je dubrovački plemić Junije Džono Palmotić, koji je jedno vrijeme bio i knez na Mljetu,  spjevao 1646. godine drugom dubrovačkom plemiću De Sorgu, knezu pelješkom, strašno razljućen uvredama koje mu je Sorkočević uputio.  Na Mrtvom zvonu sreću se i oba dijela publike, onaj koji je predstavu počeo „šetat“ na Bokaru i onaj sa Pustijerne kako bi zajedno nazočili festivalu „govana“.

  Natjecanjem na ovom festivalu glazbenih interpretacija pojedinih strofa Palmotićeve Gomnaide, čijim se govnima gotovo skatološki posvećeno redateljice razbacuju kao svojevrsnim komentarom dubrovačke suvremenost, vlasti  i politike, neprestanim ponavljanjem zadnjeg stiha svake strofe „Vȁs si govnen, kneže usrani!“, okončava se ova šetnja kroz povijest i vrijeme života Grada i života Republike, kazališna šetnja dubrovačkim prostorima prepunima povijesnog i kulturološkog pamćenja. Uspješno?

  
  
  Pa i ne baš.  Ukratko, predstava je pretrpana sadržajem, značenjima koje je nužno odgonetati i razgrtati kako bi se našla poveznica između njezina tri dijela i tri lica Grada koja se njezinim izvođenjem ocrtavaju i iščitavaju. Prebremeniti je to teret za pravu jednostavnu priču o ljubavi, nostalgiji, tuzi i melankoliji kojom svi dubrovački pisci - od Vojnovića do Milišića,  „ćute“ Dubrovnik. Vojnovićevskim glorificiranjem mu vrijednosti nestalog svijeta i njegovim „pozlaćivanjem“ ili  poput Milišića voleći ga u svoj njegovoj okrutnoj ljepoti. Kao ružan grad. Ružan zato što negira suvremenost života, tj. nadređuje joj ostatke svoje suverenosti... Narcisoidan  grad.  Ali i neizdržljiv i divan. Neizdržljivo divan. Ili, kako je to zapisala barunica Ida – „Dubrovnik kao grad koji nije propao ali je prestao biti“. A  u tom smislu, bitak mu bića sigurno neće povratiti groteskni muzički anti-spektakl poput Palmotićeve Gomnaide kao posve dovršeno, nasilno umetnuto štivo kojim se igra na prvu uz prenaglašeno podilaženje publici. Ne zato što je šporak, nego zato što je prazan.  Baš  poput svih knezova,  ali i građana koji su ih iznjedrili. 

  Gomnaida je naime posve progutala Zrcala i nametnula se svom lagašnošću svoje ispraznosti kao najvažniji dio ove tročinke i tako poništila potrebu i razloge postavljanja na scenu i Svetih  stijena grada moga i zrcalne im Vremenske  stupice,  svojim „govnarijama“ posve zamutivši  odraze i prikaze  Grada u dubrovačkoj baštinskoj književnosti.

  
  
  Unatoč tomu, neveliki je festivalski dramski ansambl, kojeg čine Doris Šarić Kukuljica, Maro Martinović, Livio Badurina, Nikša Butijer, Dražen Šivak, Iva Kraljević, Nataša Kopeč, Gloria Dubelj, Romano Nikolić, Andrej Kopčok i Lujo Kunčević, sjajno nosio terete poezije na sceni. Ali su bili izvrsni i u trećem dijelu predstave kao sudionici suludog pjevačkog natjecanja u govnarijama u kojima se razvodnila inače odlična kazališna šetnja poetskim izričajima pjesnika Dubrovnika. Velika su im pomoć naravno bili i autor glazbe Maro Market, suzdržana, jednostavna a potom estradno-blještava i raskošna kostimografija Duške Nešić Dražić, oblikovatelj scenskog pokreta Šimun Stankov, kao i izvrsni oblikovatelj svjetla  Marko Mijatović.

  Produkcija: 71. Dubrovačke ljetne igre, Festivalski dramski ansambl
  Premijera: 27. srpnja 2020.
  
  

  Prema poeziji i prozi dubrovačkih baštinskih i suvremenih književnika
  
  Redateljice: Dora Ruždjak Podolski i Marina Pejnović
  Izbor tekstova: Hrvoje Ivanković
  Autor glazbe: Maro Market
  Kostimografkinja: Duška Nešić Dražić
  Scenski pokret : Šimun Stankov
  Oblikovatelj svjetla:  Marko Mijatović
  Oblikovatelj zvuka:  Maroje Kurajica
  Inspicijent: Roko Grbin

  Glume: Doris Šarić Kukuljica, Maro Martinović, Livio Badurina, Nikša Butijer, Dražen Šivak, Iva Kraljević, Nataša Kopeč, Gloria Dubelj, Romano Nikolić, Andrej Kopčok i Lujo Kunčević
  
  © Marina Zec-Miović, KAZALIŠTE.hr, 31. srpnja 2020.

Piše: