Zagušenje dramske radnje pod teretom uptine režije
66. Splitsko ljeto: Italo Calvino, Ivan Penović, Teške ljubavi, red. Aleksandar Švabić
-
Isplesti priču naoko ni o čemu, o trenutku zaustavljenom u običnosti, koji se književnim postupkom detaljne, minuciozne, a opet jednostavne i okolišanja lišene razrade pretvara u crtanje mentaliteta i galerije portreta običnosti društva, odlike su Teških ljubavi, zbirke priča Itala Calvina. Ove priče poslužile su kao predložak za dramatizaciju Ivanu Penoviću, a ta je dramatizacija pak postavljena na scenu na splitskom Sustipanu u sklopu 66. Splitskog ljeta kao koprodukcija splitskog Hrvatskog narodnog kazališta i Gradskog kazališta mladih u režiji i scenografiji Aleksandra Švabića.U Calvinovoj prozi svaka je priča svojevrsna pustolovina običnosti; tako su i naslovljene (Pustolovina kratkovidnog čovjeka, Čitateljeva pustolovina i slično). Zapravo, svaka je od njih, u formi koju bismo suvremenom terminologijom vjerojatno nazvali kratkom pričom, priča o ponekoj svakodnevnoj zgodi ili nezgodi, naoko nimalo važnoj, no protagonistu u trenutku presudnoj. Nižu se priče o kupačici koja tijekom kupanja izgubi kupaći kostim, zbog čega se srami izaći iz vode, kratkovidnom čovjeku koji nabavkom naočala počinje svijet promatrati potpuno drukčije (ali i svijet njega), vojniku i udovici u slučajnom susretu na sjedalu u vlaku, putniku koji putuje u Rim djevojci iz sjeverne Italije…
Sličice su to iz života, prožete stalnim poigravanjem pripovjedača s likovima, bivajući na trenutak u njihovoj svijesti, na trenutak izvan nje, čime se ostvaruju i fine niti unutarnje ironije svih tih objektivno beznačajnih, a subjektivno, svojim protagonistima odlučnih situacija. Crtanje mentaliteta, stvaranje zapisa vrlo intimnih likovima koji ga nose, istovremeno začudnima u stvaranju neobičnosti u običnosti i poigravanja paradoksima i ironijama, materijal su od kojega Švabić i Penović grade predstavu.Nasuprot Calvinovoj zbirci, u kojoj su priče jasno odijeljene i nema očitih poveznica između radnji i likova nego se one ostvaruju na planu naslova (pustolovina) i postupka, Švabić i Penović odlučili su se za prelijevanje, raskadriravanje, paralelizme. Njihove se priče događaju istovremeno, jedna prelazi u drugu, zatim se na sceni u neprekinutom, brzom, gotovo sumanutom slijedu smjenjuju, a likovi iz jedne (i glumci koji ih igraju) sudjeluju u drugoj. Ritam predstave je, dakle, dobar, ne pada tijekom izvedbe, ali sadržaj djeluje kaotično, zbrkano, na trenutke i teško gledljivo, čak naporno.
Glumci jure po prostorno razvučenoj sceni, sad su na jednom njezinom dijelu, sad na drugom, posvuda se nalaze neke vrste mansije u obliku šanka, tapecirane klupe ili bazena koji se aktiviraju za poneki prizor, no sve to djeluje kao iznurujuće hvatanje za krhotine priča, umjesto ocrtavanja mentaliteta i pretapanja iz običnosti u neobičnost. Ostvarivanje međusobne dinamike u Calvinovim pričama, njihovo povezivanje i međusobno kontekstualiziranje te pokušaj stvaranja pokretne freske karaktera, koja će istovremeno biti analiza postupka i mentalitetska kozerija u maniri komedije situacije, u predstavi se zagušila pod teretom količine zbivanja i njihovog nizanja. Stoga se, pomalo paradoksalno s obzirom na temeljni postupak organizacije dramske radnje, najboljima čine priče o kratkovidnoj ženi (u Calvinovu izvorniku muškarcu, ali to je nevažno) te drugi dio priče o kupačici, koje su iznimka od pravila utoliko što zaustavljaju ritam zbivanja, donoseći monodramsku minijaturu glumica umjesto dominantnog postupka sudjelovanja likova iz jedne priče u drugoj i opće jurnjave.
Organizacija dramske radnje dodatno je opterećena redateljskim odlukama. Od početnog i završnog grupnog pjevanja We are all gonna die, čime se vjerojatno htjelo aktualizirati univerzalne priče u pandemijski trenutak, preko inzistiranja na stilizacijama (izbacivanje pića iz čaša preko ramena, poigravanje s kazetofonom), do svrhom nejasnog naglašavanja vidljivosti inspicijentice postavljanjem na rub prizorišta, kostimiranjem i povremenom šetnjom po sceni, što sve pridonosi dojmu posvemašnje zbrke. Kostimi Jane Letilović su negdje na razmeđi suvremenog odijevanja i evociranja mode šezdesetih, vremena nastanka Calvinove zbirke, uz izuzetak apstraktnog odijela inspicijentice. Svjetlo Siniše Čovića je korektno - niti što oduzima, niti što pridonosi, baš kao i inače spektakularan ambijent Sustipana, u koji je predstava više smještena no ambijentirana u smislu prožimanja prostora i izvedbe. Glazba i glazbeni efekti u izvođenju Gorana Cetinića Koće dobro funkcioniraju.Glumci, a u predstavi ih sudjeluje osam zajedno s inspicijenticom, marljivo ispunjavaju sve zadatke koje pred njih stavlja ovako postavljena predstava, brzo se i okretno snalaze u promjenama i izmjenama, no ne mogu otkloniti dojam fragmentiranosti stvoren prvenstveno redateljskim odlukama. To je i onemogućilo isticanje i kreiranje uloga koje bi išle dalje od ilustracije trenutka ili ispunjavanja funkcije u cjelini koncepcije, no sveukupna dinamika ansambla, bez obzira na uvjete, ipak je funkcionirala.
Sveukupno, Teške ljubavi kao da su istovremeno željele biti Calvino, Smoje, Fellini, teatar apsurda, izlog suvremene dramaturške fragmentiranosti, redateljski (meta)kometar, aktualne i svevremenske u mentalitetu i sigurno još ponešto. Rezultat bi se ponajbolje mogao opisati parafrazirajući jednog od likova – „ti očekuješ da ja reknem nešto pametno, ali meni to do glave nije došlo“.Režija i scenografija: Aleksandar Švabić
Dramatizacija i adaptacija: Ivan Penović
Prijevod: Morana Čale, Nedjeljka Balić-Nižić, Živko Nižić
Scenski pokret: Damir Klemenić
Skladateljice: Ines Prajo, Arijana Kunštek
Kostimografija: Jana Letilović
Oblikovanje svjetla: Siniša ČovićGlume: Vanda Boban Jurišić, Lidija Florijan, Ana Gruica Uglešić, Nada Kovačević, Luka Čerjan, Pere Eranović, Mijo Jurišić, Tina Munivrana Novković
© Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 30. srpnja 2020.
Piše:
Žganec-Brajša