Nedefinirana dramaturško-redateljska vizija

Osječko ljeto kulture, HNK Osijek i GDK Gavella: Anton Pavlović Čehov, Višnjik, red. Dražen Ferenčina

• 
  
  Nakon dvomjesečne karantene uzrokovane pandemijom, osječka je kulturna scena naglo ponovo procvjetala uživo te brojnim vjernim gledateljima ponudila mnoštvo programa širom grada. Jedan takav je i Osječko ljeto kulture u sklopu kojeg je 6. srpnja 2020. premijerno izveden Višnjik Antona Pavlovića Čehova u koprodukciji HNK Osijek i GDK Gavella. Režija je povjerena Draženu Ferenčini, dramaturgija Dubravku Mihanoviću, glazba Igoru Valeriu, scenografija Davoru Molnaru i Draženu Ferenčini, kostimografija Mariti Čepo, scenski pokret Maji Huber, oblikovanje svjetla Tomislavu Kobiji, a kao asistent redatelja sudjelovao je Vanja Jovanović, dok je Domagoj Ivanković djelovao kao suradnik za mađioničarske scene.

  Antona Pavlovića Čehova ne treba posebno predstavljati; dovoljno je reći da se radi o dramatičaru koji je djelovao kao liječnik pokušavajući publici kroz scensko događanje pokazati koliko su određene ozbiljne situacije besmislene te koliko je brojnih, a često i jednostavnih izlaza iz njih. Jedno takvo djelo je i Višnjik, priča u kojoj se sudaraju dva svijeta plemstva i građanstva na povijesnoj prekretnici u kojoj plemstvo ne zna kako se nositi s činjenicom da gubi status i moć, a građanstvo kako se nositi s činjenicom da preuzima status i moć plemstva.
  
  
  
  Drama tako počinje povratkom Ljubov Andrejevne Ranjevske (Sandra Lončarić) i njezine kćeri Anje (Antonia Mrkonjić) iz Pariza na staro imanje u Rusiji, gdje ih dočekuju pokćerka Varja koja se brine za imanje (Anja Đurinović Rakočević), brat Ljubov Andrejevne, Gajev (Miroslav Čabraja), bogati građanin, trgovac Lopahin (Ivan Ćaćić), vjerni sluga Firs (Davor Panić)… Međutim, ništa nije kako je bilo; imanje je pod hipotekom koju Ranjevska ne može otplatiti te se ona i brat upuštaju u lamentacije o starim vremenima i dalje troše novac kojeg nemaju, dok im se kao kontrast nudi Lopahin, mlad i probitačan s gotovo sigurnim rješenjima za njihov problem. Ali, Lopahin je pripadnik novog građanskog staleža i  sin bivšeg kmeta Ljubov Ranjevske i ona njega ne može shvatiti ozbiljno, a s druge strane i on je pod utjecajem odgoja o pozicijama plemstva i kmetova te se ne može otrgnuti prošlosti i neprestano vrluda, rastrgan između tradicije i nove realnosti.

  Premisa je poprilično jasna i direktna, kao što je Čehov i sam tvrdio - vremena se mijenjaju i s njima se moraju mijenjati i ljudi. Svi problemi koje njegovi likovi imaju su rješivi te sva komika proizlazi upravo iz nemogućnosti likova da prihvate novonastalu situaciju i prilagode se. Sam Čehov tvrdio je da su njegove drame komedije i to optimistične, što i naglašava u pismu Aleksanderu Tikhonovu: „Kažeš mi da ljudi plaču na moje drame, ali to nije razlog zašto sam ih napisao. Stanislavski je moje likove učinio plačljivcima, a sve što sam ja želio je poručiti im koliko su im životi turobni i loši, što je tu za plakati? Kada ljudi to shvate stvoriti će drugačiji i bolji život za sebe.“ Cjelokupna zabuna oko žanrovske odrednice Čehovljevih djela tako leži na interpretaciji Stanislavskog koji je Čehovljeva djela doživljavao kao tragedije, pa tako u pismu Čehovu povodom praizvedbe Višnjika tvrdi: „To nije komedija, nije farsa, kao što ste vi napisali, to je tragedija, ma kakav Vi izlaz u bolji život otvarali u posljednjem činu. . . Plakao sam kao žena, htio sam se suzdržati, ali nisam mogao. Čujem kako Vi kažete: Dopustite, ali to je ipak farsa. . . Ne, za običnog čovjeka to je tragedija“. Ta interpretacija Stanislavskog ušla je u kanon kazališnog prostora i oko nje se lome redateljska koplja već preko stotinu godina. Iz čije vizure postaviti Višnjik, kako odmjeriti dozu izravne i neizravne komike s ponekad patetičnom tragikom, što izbaciti a što dodati kako bi se uklopilo u suvremenost i/ili svelo trajanje na optimalnu mjeru?

  
  
  Na tom su pitanju, čini se, pali i Ferenčina i Mihanović. Kao da se nisu mogli odlučiti komu bi se priklonili - Čehovu ili Stanislavskom, a nisu imali snage stvoriti neku treću, vlastitu viziju. Njih su dvojica tako stvorili predstavu koja načelno funkcionira i atraktivna je za pogledati, međutim u njoj nedostaje Čehovljeve supstance, karaktera likova, nedostaje Višnjika kao takvog. Sve teme iz originala su zastupljene, redoslijed je donekle izmijenjen, izbačene su određene replike i situacije kako bi se trajanje svelo na 2 sata, ali načelno je sve tu. Scenografija funkcionira, pa imamo ambijentalnu, minimalističku scenu na kojoj se nalazi ormar, tri stolice, stolić i dvije lampe, nekoliko starih tepiha, a pozadinu čini patinasto dvorište Prehrambeno-tehnološkog fakulteta; više nije niti potrebno, tako je tvrdio i Čehov. Jednako dobro funkcioniraju i zvukovi i glazba koji boje atmosferu, ali nose i dodatna značenja, pa tako i likove i publiku s vremena na vrijeme iznenadi potmuli i prijeteći zvuk uz paljenje svjetala, koji aludira na sječu stabala i prekida iluziju. Ne smeta niti suvremeniji vizualni identitet likova iako mi je u cjelini nejasan, a na sceni je i živi pas.
  
  Međutim, ono što smeta je da su karakteri dramaturški i redateljski postavljeni skicoidno, da su situacije i atmosfere riješene narativno, da se više vremena troši na neke manje važne scene a manje vremena na važnije, da nema emocije jer ne može niti proizaći iz svega navedenog, da nema razrađenog odnosa među ključnim likovima, njihove unutarnje borbe, a sve proizlazi iz neodlučne dramaturško-redateljske vizije.

  Glumački ansambl u ovoj je viziji reagirao dosta različito, pa je tako Davor Panić u ulozi Firsa bio fantastičan, jedini pravi Čehovljev lik, uvjerljiv u pokretu, govoru i glasu jednako kao i u trenutcima kada je samo sjedio i šutio. Na jednakom tragu bio je i Ivan Ćaćić koji igra organski i plijeni pažnju autoritativno i s pokrićem vladajući scenom, a svu svoju glumačku raskoš pokazuje u emotivnom ispadu. Izvrsna i nenametljiva, a opet efektna i ključna bila je Anja Đurinović Rakočević kao Varja, suptilna i precizna Antonija Mrkonjić u ulozi Anje, točan i nepretenciozan Duško Modrinić u ulozi Simeonov-Piščika, kao i Aljoša Čepl u ulozi Jaše, nadasve simpatična, vrckava i energična sa stalnim fokusom na govor Antonija Stanišić Šperanda u ulozi Charlote Ivanovne te šarmantan i zaigran Enes Vejzović.  Žrtve koncepta su evidentno bili Sandra Lončarić, koja je u ulozi Ranjevske bila tehnički točna ali je ostavila poprilično blijed dojam zbog nedostatka razrađenijih odnosa, kao i Gajev (Miroslava Čabraje) koji je ostao visjeti između ozbiljnosti i komičnosti svog lika. Ivan Grčić u ulozi studenta nema potrebnu energiju i vjeru kako bi publiku uvjerio u ono što govori, dok je Antonija Pintarić u ulozi Dunjaše izgledala prenametljivo, bez mjere u scenskoj suigri i kontroli glasa.   

  
  
  Ruku na srce, svi smo svjesni u kakvim se uvjetima ova koprodukcija dogodila, a i usprkos svemu ne radi se o lošoj predstavi, radi se o neuvjerljivo postavljenom Čehovu i Višnjiku. Čini se kako se htjelo ispričati priču o nemogućnosti prihvaćanja promjena s kojom bi se poistovjetila današnja publika, ali se nije htjelo odustati od Čehova kao temelja, uz dodatak neodlučnosti između tri perspektive - autorove, one Stanislavskog i suvremenosti, pa smo dobili predstavu koja visi u nekom nedefiniranom međuprostoru u potrazi za srećom, kao što je traže i Čehovljevi junaci...
  
  Produkcija: Osječko ljeto kulture, HNK Osijek i GDK Gavella
  Premijera: 06. srpanj 2020.
  
  Redatelj: Dražen Ferenčina
  Asistent redatelja: Vanja Jovanović
  Dramaturg: Dubravko Mihanović
  Prevoditelj: Božidar Škritek
  Autor glazbe: Igor Valeri
  Scenografi: Dražen Ferenčina, Davor Molnar
  Kostimografkinja: Marita Ćopo
  Scenski pokret: Maja Huber
  Oblikovatelj svjetla: Tomislav Kobia
  Savjetnik za mađioničarske trikove: Domagoj Ivanković
  Inspicijent: Eduard Srčnik / Momir Mirković
  Šaptačica: Katarina Milićević
  Fotografije: Kristijan Cimer
  
  Glume: Sandra Lončarić, Antonia Mrkonjić, Anja Đurinović Rakočević, Antonija Pintarić, Tara Rosandić, Miroslav Čabraja, Ivan Ćaćić, Ivan Grčić, Duško Modrinić, Antonija Stanišić Šperanda, Enes Vejzović, Davor Panić, Aljoša Čepl
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 14. srpnja 2020.

Piše: