Hrabro, ali nedovoljno artikulirano

Umjetnička organizacija Gllugl i HNK u Varaždinu: Filipa Eldana i Nikše Eldana, Lica u izolaciji, red. Dražen Krešić, Filip Eldan, Nikša Eldan

  • Okolnosti ograničenja kazališnog života, nastale iz svima već dobro poznatih razloga, uglavnom su zaustavile rad u kazalištu, osobito na novim predstavama, čije su premijere mahom odgođene ili otkazane. Umjesto redovnog, kazališta su se okrenula online-programima (čitaj: snimke repriznih izvedbi, poneki online-događaj poput glumačkog čitanja priča ili dramskih tekstova). Online-premijere bile su i ostale rijetkost i u mnogo širim geografskim i kulturnim okvirima, a posebno u Hrvatskoj. Posebno one prave, baš premijere u punom smislu, koje bi uključivale izvedbu uživo do tada neizvedenog scenskog djela. Dakle, ne postavljanje snimki koje do tada nisu bile dostupne na neku internetsku platformu, što je hvalevrijedno, no teško se može nazvati online-premijerom, kako su to činila neka kazališta.

    Umjetnička organizacija Gllugl i HNK u Varaždinu, dvije kazališne organizacije koje djeluju u Varaždinu - jedna još mlada ali vrlo agilna i intrigantna, koja pripada nezavisnoj sceni i druga dugovječna, institucionalna (štoviše, od prije nekoliko godina i nacionalna) kazališna kuća, odlučile su iskušati stvaranje prave online-premijere. Rezultat je predstava naslovljena vrlo prigodno i aktualizirajuće, Lica u izolaciji. Premijera je održana na YouTubeu, u prijenosu uživo iz zgrade HNK u Varaždinu, u kojoj su bila tek dvojica glumaca i snimatelji, dok su se ostali glumci javljali putem video-veze.

    Naslov sugerira, a izbor motiva i situacija potvrđuje – Lica u izolaciji su metateatar. Tematiziraju, dakle, stvaranje kazališta u okolnostima izolacije, prekinutog kazališnog života i nemogućnosti odvijanja proba, predstava i svega onoga što ta središta kazališnog procesa stvaranja okružuje. Filip i Nikša Eldan jedini su u kazalištu. Kreću se njegovim prostorima - od garderobe, preko prostorija za publiku i salona do scene, trenutno u stadiju grubih građevinskih radova obnove.  Sve djeluje pusto, što se naglašava i komentarima isprva naivnih, zatim sve zbunjenijih Filipa i Nikše, da bi se sve pretvorilo u jurnjavu kazališnim prostorima u potrazi za ostalim članovima ansambla i glumačkim suradnicima. A njih se nalazi na ekranima i projekcijama. I s njima se tako komunicira.



    Sadržaj komunikacije je svakakav - od govorenja replika iz dramskih klasika (Shakespeare, Čehov) do duhovito-sumanuto-potresnog segmenta s Robertom Plemićem zabrinutim zbog promijenjene boje mokraće, e da bi se uspostavilo kako je to od jedenja cikle dan ranije. Sve je u tom neprestanom kretanju praznim kazalištem nekako paradoksalno, istovremeno melankolično i negirajuće; Filip i Nikša bore se međusobno i s kolegama na ekranima u shvaćanju promijenjene stvarnosti. U jednom trenutku plešu i viču kako im je super i kako je sve u redu, iako je i njima i publici očito da nije tako, a već u drugom spominje se (i prolazi kroz cijeli komad kao lajtmotiv) vjerojatno najpoznatije legendarno kazališno prokletstvo. Prati ih, naime, ili im se barem tako čini, duh „onog škotskog komada“ Macbetha, što je još jedna metateatarska referenca. Baš kao i praznina i tupost u odabranim replikama iz Čehova, efektna završnica sa Zvonkom Zečevićem kao kraljem Learom koji se iz projekcije nadvija nad pozornicu svu u prašini i radovima i s nje, ili barem onoga što je od nje ostalo, otjera Filipa i Nikšu.

    Međutim, problem u Licima u izolaciji nije u onome što je rečeno, nego u načinu na koji je to rečeno. Ne, nije stvar u specifičnosti i različitostima koje donosi online-premijera u odnosu na klasičnu, jer one su neželjena nužnost. I hrabro je, mudro, stoga i pohvalno što su se u nesiguran i neizvjestan pothvat osmišljavanja i organiziranja online-premijere upustili jedna umjetnička organizacija i jedno nacionalno kazalište. Suradnja koja se i inače (pre)rijetko ostvaruje, a još kad je u ovako prinudno inovativnoj formi, to zaslužuje sve najbolje želje. Problem je u nečem dobrom, starom, što ne ovisi - barem ne presudno, o online-obliku i njegovim transformativnim učincima na predstavu – organizaciji i koherenciji viđenog.

    U Licima u izolaciji ima koječega. Pa iako je pravilnost uspostavljena javljanjima glumaca iz izolacije Nikši i Filipu u kazalištu, u toj pravilnosti nema dovoljne povezanosti, nema koherentnosti materijala. Govore se ulomci iz poznatih drama motivski povezanih s izolacijom – da, ali zašto i kako je odabrano baš to, baš od tih glumaca? Na čemu oni rade, je li to neki projekt za koji su, eto, uslijed epidemije probe prekinute pa se sad moraju ovako snalaziti i to nam pokazuju? Ili tek njihovi razgovori u kazalištu tijekom kojih zdvajaju nad promijenjenim okolnostima (opravdano, svakako, ali zašto gledatelji promatraju baš ta i takva zdvajanja)? Sva ova pitanja ostaju bez odgovora, rasprše se negdje u slušanju monologa iz klasika i gledanju isječaka koji su povezani jedino Filipovim i Nikšinim kretanjem kroz kazalište u kojem nailaze na duhove glumaca (eto Macbetha u prikrajku) u video-inkarnacijama.



    Lica u izolaciji
    hrabra su predstava. I zbog upuštanja u nepoznato, organiziranje i realizaciju online-premijere, i zbog otvaranja glumačkih aporija trenutka publici. Svih onih briga koje ih muče u trenutku stvaranja. Koje muče sve one koji kazalište prate i kazalištem se bave. Ipak, sve je to posloženo tek na temeljnoj razini; predstavi nedostaje vezivnog tkiva, nečega što bi je stvarno (ne tek mehanički) povezivalo i dramaturški oblikovalo. Koncept i ideja postoje, razrada je zastala na trenutku kada je sve dogovoreno trebalo posložiti u kreativnu i zaokruženu cjelinu koja bi snažno artikulirala ključna pitanja koja se ovako samo naziru. Pod velom velikih monologa, koje je trebalo bolje i jasnije posložiti, urediti, skrojiti. Ovako iz predstave najbolji dojam ostavlja nekoliko epizoda umjesto cjeline i njezinog postavljanja stvarno važnih i bitnih pitanja o sadašnjosti i budućnosti kazališnog rada u izolaciji i pod često apsurdnim, a opet - uvjeravaju razni nadležni, nužnim epidemiološkim mjerama.



    Filip Eldan u jednom trenutku izgovara simptomatsku repliku – „Nešto se dogodilo, možda.“ Da, zaista se dogodilo. I to ne nešto, nego prva hrvatska online-premijera. Nastala u suradnji agilne umjetničke organizacije i institucije, barem nominalno najvišeg reda, nacionalnog teatra. Što treba, u svakom smislu, pozdraviti. Istovremeno se ipak nadajući kako se neće trebati uskoro ponoviti, jer će se kazališni život vratiti nezamjenjivoj izvedbi uživo.

    Redatelji: Dražen Krešić, Filip Eldan, Nikša Eldan
    Dramaturgija: Patrik Gregurec
    Direktor fotografije: Damir Chytil
    Skladatelj: Petar Eldan
    Kostimografija: Žarka Krpan

    Glume: Filip Eldan, Nikša Eldan, Hana Kunić, Ivana Zanjko, Beti Lučić, Sara Ipša, Katarina Arbanas, Zvonko Zečević, Robert Plemić, Zdenko Brlek, Beti Lučić, Tena Torjanac

    © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 3. lipnja 2020.

Piše:

Leon
Žganec-Brajša