Angažirana pripovjedna predstava

Gradsko kazalište mladih Split, gostovanje u Zagrebačkom kazalištu mladih: Autorski projekt Katarine Pejović, Mije Vladović, Nade Kovačević i Vande Boban, Ma-ma, red. Katarina Pejović

• 
  
  Majčinstvo je jedna od vječnih tema umjetničkog i svakog drugog stvaranja. Majčinstvo je, naime, uvijek tu; ono je istovremeno nepretenciozno i nedokučivo, svakodnevno, a za osobu presudno. Stoga predstava koja za svoju temu uzima ispovijesti tri majke o životu s djecom i obitelji nije nikakva novost ni inovacija, a opet može biti vrlo zanimljiva i identificirajuća za sve, ne samo majke. Ma-ma, predstava splitskog Gradskog kazališta mladih u režiji Katarine Pejović (ujedno i dramaturginje i autorice koncepta videa), upravo je to. Strukturirana je kao susret na kavi ili čaju, neobvezno druženje triju prijateljica tijekom kojeg se slobodno, naoko bez nekog reda ili programa, prepričavaju sitne zgode i nezgode iz majčinskog života. Posebno je pri tome naglašen moment porođaja i bolničke atmosfere koja ga okružuje, u čemu je prepoznatljiva i kritika odnosa zdravstvenog sustava prema rodiljama.

  
  
  Dakle, ovako postavljeni dramski odnosi kontakt s publikom logično pokušavaju ostvariti kroz identifikaciju prepoznavanja vlastitih, iz života poznatih situacija iz majčinskog i obiteljskog života i njihovo uobličavanje na sceni, jer je gledati analizu prepoznatljive stvarnosti i pritom otkrivati pomak u perspektivi koji omogućuje umjetnička obrada uvijek zanimljivo. Taj je segment vlastitog izvedbenog prosedea Ma-ma ostvarila zanimljivo i nepretenciozno. Naime, prepoznavanje se počinje ostvarivati već od prvih prizora, glumice s lakoćom i prirodno evociraju situacije iz svakodnevnog, obiteljskog i društvenog života. Nastavlja se u onom središnjem, koji je sigurno osobito zanimljiv svima koji imaju neposrednog iskustva s rađaonicama i atmosferama u njima te funkcionira kao svojevrsni emotivni, snažan, ali dobrohotan komentar.
  
  
  
  Lucidno se uočavaju i opisuju situacije iz takozvanog malog, a zapravo u životu svakoga presudnog narativa poput odlazaka u rodilište, na obiteljska okupljanja, interakcije s djecom, mužem i ostatkom obitelji. Ritam predstave je dobar i postojan, glumačka energija se ne gubi s odmakom vremena, razgovori ne postaju naporniji niti ulaze u detalje koji bi otežali praćenje. No, kazališno iskustvo zbroj je mnogo više faktora od dokumentiranja i živahne prezentacije stvarnosti s kojom se lako identificirati. U drugim komponentama, a posebice onim imanentno kazališnim, koji kazališnu predstavu čine specifičnim umjetničkim doživljajem, Ma-ma prolazi podosta lošije.
  
  Naime, polazna postavka, prizor iz kojega proizlazi sve ostalo i koji se, zapravo, ne mijenja mnogo tijekom izvedbe arhetipska je situacija, kava s prijateljicama (barem u vrijeme prije epidemije i s njom povezanih restrikcija). Takva izvedbena situacija nužno vodi u dominaciju glasovnog elementa u cjelini, pripovijedanju kao tehnici kroz koju se publici predstavljaju informacije. Unatoč dinamičnoj tehnici izlaganja te upotrebi glazbe i songovima koji se pojavljuju tijekom izvedbe, cjelina djeluje nekako previše prozno, pripovjedno, te je sve mnogo bliže radio-drami ili čitaćoj probi s nabacanim idejama za buduću izvedbu nego iskustvu koje koristi kazališna izražajna sredstva. Ponešto se koriste i video-projekcije, mikrofoni, pokret se povremeno dinamizira i sve se čini ekspresivno, no sve je ovo dodatak te djeluje upravo tako – kao pokušaj dinamiziranja nečega što je u osnovi statično, pripovjedno ili, u najboljem slučaju, radiodramska faktura.

  
  
  Tri glumice snažno i s vidljivom opuštenošću i neposrednošću, koja povremeno opravdano prelazi u kritičnost i angažiranost, igraju tri majke. No, ni njihova energija ne može nadoknaditi temeljni problem kazališnosti predstave, u kojoj je sve izrečeno, sve otvoreno i temperamentno, no ne i njezina kazališna sredstva, svedena uglavnom na ćakulanje i razgovor prijateljica. Stoga se čini kako je Ma-ma, kao i mnoge druge predstave koje polaze od angažiranosti i dokumentarnosti, negdje po putu zanemarila, ako već ne sasvim izgubila – svoju kazališnost. No, mora joj se priznati kako je obradila važnu i snažnu temu, bez da je pri tome djelovala pretenciozno, izvještačeno ili plakatno.
  
  Produkcija: Gradsko kazalište mladih Split
  
  Režija, dramaturgija i koncept videa: Katarina Pejović
  Scenografija i kostimografija: Vesna Režić
  Oblikovanje svjetla: Siniša Čović
  
  Glume: Mia Vladović, Vanda Boban Jurišić, Nada Kovačević
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 2. travnja 2020.

Piše: