Tehnički perfektno, ali bez emocionalnog naboja
Slovensko ljudsko gledališče Celje i Prešernovo gledališče Kranj, gostovanje u Satiričkom kazalištu Kerempuh: Goran Vojnović, Rajzefiber, red. Anica Tomić
-
Zatvorenost ljudi u vlastite kulturne, socijalne i druge okvire, često vrlo uske i nepomično fiksirane, posebno je dobila na značenju u uvjetima globalizacije i migrantskih valova u Europi. No s njima nije nastala, a ne pokazuje ni znakove nestanka - upravo suprotno. Goran Vojnović jedan je od autora koji se upravo tom temom drukčijosti u zajednici bavi sustavno i dosljedno. Rajzefiber, tekst praizveden u koprodukciji Slovenskog ljudskog gledališča iz Celja i Prešernovog gledališča iz Kranja, u režiji hrvatske redateljice Anice Tomić i dramaturgiji Jelene Solarić, drama je minimalnih, obiteljskih odslika procesa prihvaćanja i odbijanja drukčijosti.
Odnosi u ovom tekstu postavljeni su relativno jednostavno, tako iskustveno poznato i prepoznatljivo svima. Mlađe i starije generacije, fetivi Slovenci i dotepenci iz drugih dijelova bivše Jugoslavije, ali i migranti s Bliskog Istoka kao nova generacija drukčijih združuju se na jednostavne, uglavnom uvjerljive, svakodnevne, a opet komične i iščašene načine u jednom stanu. Situacije obiteljskih druženja, proslave Božića, posjeta i razgovora, sve što čini okvir prizora vrlo je prepoznatljivo, gotovo univerzalno, što podcrtava i scenografsko (Urša Vidic) i kostimografsko rješenje (Belinda Radulović), dajući vizualnu impresiju običnog stana negdje u postsocijalističkoj, tranzicijskoj Europi.U tom običnom ambijentu počinju se odvijati pomaci u isto tako običnim situacijama, koji počinju prikazivati netrpeljivosti, zakopane u duboke rovove između članova obitelji. Netrpeljivost prema pridošlicama, ma kako one bile integrirane, gotovo i asimilirane u životnim navikama, pa i - ma koliko to bilo notorno, izgledu i načinu ponašanja vidljiva je, ali je vidljiva i netrpeljivost u suprotnom smjeru. Ukratko – ukopanost u rovove, zarobljenost u strukture mišljenja koje žive od perpetuiranja stereotipa. Sve se to pojačava i zadobiva novu snagu u dolasku novog objekta drukčijosti u liku migranata Amine i Nurija. I ništa se u mehanizmu odgovora ne mijenja, samo netrpeljivost trenutačno dobiva novi objekt, ne zanemarujući dakako ni onaj stari.
Vojnovićev tekst precizan je, snažan i uvjerljiv, iako se temelji na općim mjestima i obrađuje vrlo poznatu temu, pa i kroz prethodeći opus ovog autora. U njemu ima ponešto viška, osobito u trenucima kad se impostira komika ili inzistira na istom sklopu motiva, no tekst ne pada i vrlo uvjerljivo u scenske replike prevodi obiteljske razgovore u kojima se nijansira ono izrečeno, uglavnom banalno i ono neizrečeno, a što je pravi prostor odvijanja drame. Ovakav postupak, a osobito zanatska sposobnost njegove provedbe kako ne bi zvučao izvještačeno i neuvjerljivo (što se često događa sličnim komadima koji prikazuju obiteljsku dinamiku te, svjesno ili ne, prelaze u svakovrsna pretjerivanja) pokazuju i potvrđuju umješnost dramskog pisca.
Ritmizirana izmjena prizora, u kakvu Anica Tomić postavlja predložak Gorana Vojnovića, funkcionira tehnički dobro. Glumci su uspješni u savladavanju relativno složene koreografije, koja je osobito efektna u scenama koje imitiraju fast forward, stvarajući tako zapravo filmski efekt ubrzanja. No, sve to, s vremenom, počinje biti ponešto monotono, bez obzira na sav redateljski i glumački trud na dinamiziranju predstave, te ona djeluje kao ponavljanje, moguće i zbog jedno te istog, a još k tome i dobro poznatog i obrađivanog motiva. I komični potencijali teksta, koji se ponovno zaodijevaju u koreografska rješenja iz repertoara gega, nisu pretjerano pridonijeli cjelini. Štoviše, možda je i potenciranje komike najmanje uspjeli dio inače snažnog teksta, jer ulazi u stanoviti konflikt s temom i djeluje nepotrebno nadodano, više kao pokušaj zadržavanja gledateljske pozornosti nego kao razradom motiva opravdan postupak.U okvirima složene koreografije, replikama povremeno sastavljenima od dijelova na čak tri jezika, sve je na mjestu, nema očitih grešaka ni nedosljednosti - barem ih nije bilo na zagrebačkom gostovanju, što svjedoči o profesionalnosti glume. No efekt, ponajviše zbog naglašavanja ritmizirane izmjene prizora i fast forward efekta na kraju je donekle mehanički, gluma ostaje u domeni tehničke perfekcije, do krajnosti uvježbane predstave koja, međutim, nije publici prenijela svoje emocionalne potencijale. A nije da ih tekst nije ponudio na više mjesta i načina.
Sveukupno, Rajzefiber je na svim razinama - tekstualno, redateljski, glumački, zanatski dotjerana predstava. Kada bi ovakve predstave činile sredinu, standard (i hrvatske) produkcije, bila bi to neka sretnija kazališna sredina.Produkcija: Slovensko ljudsko gledališče Celje i Prešernovo gledališče Kranj
Režija: Anica Tomić
Dramaturgija: Jelena Solarić
Scenografija: Urša Vidic
Kostimografija: Belinda Radulović
Autor glazbe: Nenad Kovačić
Oblikovanje svjetla: Deni Šesnić
Oblikovanje videa: Luka Dekleva
Glume: Aljoša Ternovšek, Lučka Počkaj, Tanja Potočnik, Miha Rodman, Lina Akif, Tarek Rashid/Ciril Roblek
© Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 30. ožujka 2020.
Piše:
Žganec-Brajša