Tehnički perfektno, ali bez emocionalnog naboja

Slovensko ljudsko gledališče Celje i Prešernovo gledališče Kranj, gostovanje u Satiričkom kazalištu Kerempuh: Goran Vojnović, Rajzefiber, red. Anica Tomić

• 
  
  Zatvorenost ljudi u vlastite kulturne, socijalne i druge okvire, često vrlo uske i nepomično fiksirane, posebno je dobila na značenju u uvjetima globalizacije i migrantskih valova u Europi. No s njima nije nastala, a ne pokazuje ni znakove nestanka - upravo suprotno. Goran Vojnović jedan je od autora koji se upravo tom temom drukčijosti u zajednici bavi sustavno i dosljedno. Rajzefiber, tekst praizveden u koprodukciji Slovenskog ljudskog gledališča iz Celja i Prešernovog gledališča iz Kranja, u režiji hrvatske redateljice Anice Tomić i dramaturgiji Jelene Solarić, drama je minimalnih, obiteljskih odslika procesa prihvaćanja i odbijanja drukčijosti.
  
  
  
  Odnosi u ovom tekstu postavljeni su relativno jednostavno, tako iskustveno poznato i prepoznatljivo svima. Mlađe i starije generacije, fetivi Slovenci i dotepenci iz drugih dijelova bivše Jugoslavije, ali i migranti s Bliskog Istoka kao nova generacija drukčijih združuju se na jednostavne, uglavnom uvjerljive, svakodnevne, a opet komične i iščašene načine u jednom stanu. Situacije obiteljskih druženja, proslave Božića, posjeta i razgovora, sve što čini okvir prizora vrlo je prepoznatljivo, gotovo univerzalno, što podcrtava i scenografsko (Urša Vidic) i kostimografsko rješenje (Belinda Radulović), dajući vizualnu impresiju običnog stana negdje u postsocijalističkoj, tranzicijskoj Europi.

  U tom običnom ambijentu počinju se odvijati pomaci u isto tako običnim situacijama, koji počinju prikazivati netrpeljivosti, zakopane u duboke rovove između članova obitelji. Netrpeljivost prema pridošlicama, ma kako one bile integrirane, gotovo i asimilirane u životnim navikama, pa i - ma koliko to bilo notorno, izgledu i načinu ponašanja vidljiva je, ali je vidljiva i netrpeljivost u suprotnom smjeru. Ukratko – ukopanost u rovove, zarobljenost u strukture mišljenja koje žive od perpetuiranja stereotipa. Sve se to pojačava i zadobiva novu snagu u dolasku novog objekta drukčijosti u liku migranata Amine i Nurija. I ništa se u mehanizmu odgovora ne mijenja, samo netrpeljivost trenutačno dobiva novi objekt, ne zanemarujući dakako ni onaj stari.

  
  
  Vojnovićev tekst precizan je, snažan i uvjerljiv, iako se temelji na općim mjestima i obrađuje vrlo poznatu temu, pa i kroz prethodeći opus ovog autora. U njemu ima ponešto viška, osobito u trenucima kad se impostira komika ili inzistira na istom sklopu motiva, no tekst ne pada i vrlo uvjerljivo u scenske replike prevodi obiteljske razgovore u kojima se nijansira ono izrečeno, uglavnom banalno i ono neizrečeno, a što je pravi prostor odvijanja drame. Ovakav postupak, a osobito zanatska sposobnost njegove provedbe kako ne bi zvučao izvještačeno i neuvjerljivo (što se često događa sličnim komadima koji prikazuju obiteljsku dinamiku te, svjesno ili ne, prelaze u svakovrsna pretjerivanja) pokazuju i potvrđuju umješnost dramskog pisca.

  
  
  Ritmizirana izmjena prizora, u kakvu Anica Tomić postavlja predložak Gorana Vojnovića, funkcionira tehnički dobro. Glumci su uspješni u savladavanju relativno složene koreografije, koja je osobito efektna u scenama koje imitiraju fast forward, stvarajući tako zapravo filmski efekt ubrzanja. No, sve to, s vremenom, počinje biti ponešto monotono, bez obzira na sav redateljski i glumački trud na dinamiziranju predstave, te ona djeluje kao ponavljanje, moguće i zbog jedno te istog, a još k tome i dobro poznatog i obrađivanog motiva. I komični potencijali teksta, koji se ponovno zaodijevaju u koreografska rješenja iz repertoara gega, nisu pretjerano pridonijeli cjelini. Štoviše, možda je i potenciranje komike najmanje uspjeli dio inače snažnog teksta, jer ulazi u stanoviti konflikt s temom i djeluje nepotrebno nadodano, više kao pokušaj zadržavanja gledateljske pozornosti nego kao razradom motiva opravdan postupak.

  U okvirima složene koreografije, replikama povremeno sastavljenima od dijelova na čak tri jezika, sve je na mjestu, nema očitih grešaka ni nedosljednosti - barem ih nije bilo na zagrebačkom gostovanju, što svjedoči o profesionalnosti glume. No efekt, ponajviše zbog naglašavanja ritmizirane izmjene prizora i fast forward efekta na kraju je donekle mehanički, gluma ostaje u domeni tehničke perfekcije, do krajnosti uvježbane predstave koja, međutim, nije publici prenijela svoje emocionalne potencijale. A nije da ih tekst nije ponudio na više mjesta i načina.

  
  
  Sveukupno, Rajzefiber je na svim razinama - tekstualno, redateljski, glumački, zanatski dotjerana predstava. Kada bi ovakve predstave činile sredinu, standard (i hrvatske) produkcije, bila bi to neka sretnija kazališna sredina.

  Produkcija: Slovensko ljudsko gledališče Celje i Prešernovo gledališče Kranj

  Režija: Anica Tomić
  Dramaturgija: Jelena Solarić
  Scenografija: Urša Vidic
  Kostimografija: Belinda Radulović
  Autor glazbe: Nenad Kovačić
  Oblikovanje svjetla: Deni Šesnić
  Oblikovanje videa: Luka Dekleva
  
  Glume: Aljoša Ternovšek, Lučka Počkaj, Tanja Potočnik, Miha Rodman, Lina Akif, Tarek Rashid/Ciril Roblek
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 30. ožujka 2020.

Piše: