VRHUNSKA POSVETA POEZIJI

18. Festival svjetskog kazališta, HNK u Zagrebu, 2020., Teatro Nacional D. Maria II, Lisabon, Portugal: Tiago Rodrigues, Napamet (By Heart), red. Tiago Rodrigues

• 
  
  Tiago Rodrigues, kojeg je zagrebačka publika prvi put upoznala na početku ovogodišnjeg Festivala svjetskog kazališta, cijenjeno je ime suvremenog europskog kazališta. Autor, redatelj, glumac i umjetnički ravnatelj Teatro Nacional D. Maria II predstavio se s dva autorska projekta kojima je glavni producent (uz koproducente) bilo upravo to portugalsko nacionalno kazalište – Dah (Sopro) i Napamet (By Heart). Međutim, njegova je afirmacija kao vrlo samosvojnog kazališnog umjetnika posljedica rada u mnogim netradicionalističkim kazališnim projektima u raznim europskim zemljama, ali i vođenjem (zajedno s Magdom Bizarro) grupe Mundo Perfeito koja je ostvarila tridesetak zanimljivih predstava. Jedna od najcjenjenijih bila je Napamet prema kojoj je napravljen i ovaj remake u nacionalnom teatru (u kojem je Magda Bizarro i opet producentica). Doduše, ne radi se o predstavi za veliku pozornicu nacionalnog kazališta, pa je i HNK ovu izvedbu Festivala svjetskog kazališta - kojoj je jedna od središnjih tema pamćenje velikih književnih tekstova, promišljeno smjestio na improviziranu pozornicu u Hrvatskom državnom arhivu koji na drugačiji način otima zaboravu važna djela povijesti i kulture. Uz to, stariji su se gledatelji mogli prisjetiti da je tu nekada bila itekako posjećena čitaonica Sveučilišne knjižnice. A duh koji prožima takav prostor izvanredno je poticajan Rodriguesu koji u ljudskom sjećanju i pamćenju pronalazi elemente kojima čovjek može nadvladati smrt.

  
  
  U Napamet je on i glumac i to jedini, iako bi se teško moglo reći da se radi o monodrami. Na početku je doduše sam na pozornici uz deset praznih stolica, pozivajući gledatelje da zauzmu mjesta na njima da bi tijekom predstave naučili napamet jednu pjesmu. Da bi ih potaknuo upozorava da predstava neće početi dok sve stolice ne budu popunjene, pa to relativno brzo dovodi dobrovoljce. Paralelno s više tehničkim nego redateljskim uputama ljudima koji su napustili mjesta gledatelja, Rodrigues započinje pričati o važnosti pamćenja kojima se čovjek može oduprijeti ništavilu, odabirući karakteristične povijesne događaje koji govore tome u prilog. Prvi je kongres književnika u Sovjetskom savezu kojem prisustvuje i Staljin i na kojem mnogi dolaze Pasternaku da ga upozore kako mu se sprema hapšenje. Unatoč tome, i on je pozvan da govori i za govornicom kaže samo „Trideset“ i na to svi ustaju i plješću, jer je Pasternak izvanredno preveo na ruski Shakespeareove sonete i taj se broj odnosio na jedan od njih. Nakon toga Pasternak ipak nije bio uhapšen.

  Upravo je taj Sonet 30 Rodrigues izabrao dragovoljcima iz publike da ga nauče stih po stih napamet. U trenucima kada su oni koncentrirani na to učenje, Rodrigues virtuozno razvija i druge teme svog komada kroz niz upečatljivih epizoda - uz onu dramatičnu iz Pasternakovog života, izabrao je još neke situacije u kojima pamćenje književnih tekstova daje izuzetno značenje ljudskom postojanju. Pritom se spominje i velikog znanstveno-fantastičnog romana Fahrenheit 451 Raya Bradburya (i ekranizacije Françoisa Truffauta) o budućnosti u kojoj diktatura spaljuje knjige, a ljudi ih čuvaju tako da ih uče napamet. No, i u stvarnosti je bilo situacija koje su sličile na tu fikciju, a Rodrigues izdvaja slučaj velikog ruskog pjesnika Osipa Mandeljštama koji je umro u Gulagu i desetljećima bio prešućivan, a jedan od načina na koji je preživio zaborav vezan je za njegovu suprugu Nadeždu Mandeljštam koja je u svojoj kuhinji primala po desetero ljudi koje je učila napamet Osipove pjesme. Uz to je vezana i jedna od Rodriguesovih teza o tome kako onoga časa kada se poeziju, pa i druge tekstove pohrani u sjećanju, tada više ni Gestapo ni NKVD ni druge tajne službe ne mogu u potpunosti oduzeti čovjeku slobodu, a niti smisao njegovom postojanju.

  
  
  Međutim, iako Napamet djeluje kao vrlo jednostavna scenska struktura, autor je s mnogo duha i šarma stvorio djelo bogato značenjima. Mnoga od njih se pojavljuju u virtuoznom povezivanju velikih egzistencijalnih tema poput ove s osobnim iskustvom koje očarava emocionalnom nabijenošću u prisjećanju na njegovu baku koja je živjela običnim životom u malom mjestu, ali je obožavala knjige. Autor ju je često posjećivao i uživao u njenom društvu, a zatekla ga je njezina molba u poznim godinama da joj izabere jedno djelo koje će naučiti napamet i tako moći uživati u čitanju i kada potpuno izgubi vid. Poslije dugog razmišljanja izabrao je upravo Shakespeareov Sonet 30 i baka se posvetila njegovom učenju napamet. Uskoro je u telefonskim razgovorima poručila unuku da više nema smisla da je posjećuje, jer više nije u stanju da ga vidi, pa joj jednako zadovoljstvo pruža i razgovor preko telefona. Nakon nekog vremena Rodrigues je ipak odlučio posjetiti baku, ali je teško uspijevao komunicirati s njom jer je znatan dio njenog sjećanja nestao. Međutim, kada je izgovorio početak Soneta 30 – „Kada u družbu misli tihih blagih / Prizovem stare uspomene nijeme...“, baka je nepogrešivo do kraja izrecitirala čitavu pjesmu.

  
  
  To je autoru poticaj da se prisjeti misli Josifa Brodskog da bi ono posljednje što ostaje na našim usnama lako mogla biti – pjesma koja pomaže u shvaćanju svijeta, ciljajući na ljudsko pamćenje koje posljednje nestaje kada se sve oko nas urušava. U tom okviru i učenje napamet Soneta 30 desetero izabranih gledatelja dobiva mnogo dublji smisao. Oni se nisu pretvorili u glumce koji interpretiraju pjesmu, ali je vidljiv postao njihov duboki doživljaj pjesme i njenog značenja, što je bio onaj dodatni element koji je omogućio Rodriguesu da ostvari scensko remek-djelo. Ono je vrlo jednostavnim sredstvima izrazilo vrhunsku pohvalu poeziji kao možda najvažnijoj sastavnici ljudskog duha i sjećanju koje čuvajući je nadvladava smrt, što je na drugačiji način bila i središnja tema sjajnog Daha kojim se Rodrigues dan ranije predstavio na Festivalu svjetskog kazališta, podigavši tim početkom ovu važnu smotru do najviše razine.
  
  Produkcija: Teatro Nacional D. Maria II, Lisabon, Portugal
  
  Autor redatelj i izvođač: Tiago Rodrigues
  Rekviziti i kostimi: Magda Bizarro
  
  @Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 11. ožujka 2020. 

Piše: