Mnoštvo nejasnoća i dvojbenih rješenja

Kazalište Trešnja i Kazalište Marin Držić: I. B. Mažuranić, Priče iz davnine, red. Paolo Tišljarić

• 
  
  Kazalište Trešnja u suradnji s dubrovačkim Kazalištem Marin Držić 13. veljače 2020. godine na svoje je daske postavilo klasično djelo hrvatske dječje književnosti Priče iz davnine iz pera Ivane Brlić Mažuranić. Iako su u programu najprije namijenjene djeci starijoj od šest, a potom od osam godina, Priče iz davnine obećavale su svojim naslovom i potencijalom, no naposljetku je sve ipak ostalo samo na pokušajima uz mnoštvo nejasnoća, upitnih formulacija i dvojbenih rješenja.

  Zbirka Priče iz davnine osnovnoškolska je lektira te se hrvatski učenici s njome susreću već na samome početku svoga formalnog obrazovanja. Šuma Striborova, Regoč, Ribar Palunko i njegova žena te Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica samo su neke od najpoznatijih bajki Ivane Brlić Mažuranić te je stoga bilo za očekivati da će Priče iz davnine Kazališta Trešnja predstaviti jednako magično iskustvo doživljaja bajkovitih svjetova naše najpoznatije spisateljice za djecu. Nažalost, naslov predstave za djecu jednako je navodio na krivi put kao i napomena kazališta da je predstava namijenjena djeci starijoj od šest godina jer je zaista upitno je li itko od prisutnih u gledalištu shvatio svrhu pogledane predstave, a kamoli djeca kojima je i namijenjena. Počevši od trajanja od šezdeset minuta preko nepotrebnih dijaloga i uvoda u radnju do, samo redatelju znanog razloga zbog kojeg je predstavu naslovio Priče iz davnine a na sceni izveo priču Sunce djever i Neva Nevičica, predstava je svima prisutnima ostavila pomalo gorak okus u ustima.

  
  
  Predstava počinje u domu Ivane Bažuranić Mrlić (Glorija Šoletić), koja ondje živi sa svoje petero djece - Nadom (Marija Šegvić), Ivanom (Luka Bulović), Vladom (Matija Čigir), Zdenkom (Dubravka Lelas) i Nikolom (Paško Vukasović), nazvanima kako i djeca I. B. Mažuranić. Radnja se odvija u njihovoj dnevnoj sobi te prati tipična obiteljska i bratsko-sestrinska rječkanja i nesuglasice, u čemu ih prekida sama Ivana Brlić Mažuranić (uvjerljiva Ivana Bakarić). Naime, ona se naprosto najednom pojavi u njihovoj dnevnoj sobi te se ondje udomaći te započne razgovor o novome vremenu i svojim djelima. Potom slijedi prilično nepotreban i odveć dug uvod u daljnju radnju, pri čemu I. B. Mažuranić objašnjava kako putuje kroz vrijeme te sa svojim novim poznanicima razgovara koristeći zastarjele germanizme zagrebačkog govora prošlog stoljeća, pritom čak očijukajući s naglasnom hiperkorektnošću kako bi se istaknulo spomenuto putovanje kroz vrijeme i drugi vremenski kontekst.
  
  
  
  Ukućani tada razgovaraju o Pričama iz davnine, navode svoja najdraža djela, ali govore i o sažecima na internetu, što je moglo biti izvrsno upotrijebljeno u didaktičke svrhe, no ta je prilika nažalost propuštena. Djecu se moglo otvoriti bajkovitosti svijeta Ivane Brlić Mažuranić, potaknuti ih na aktivno čitanje te se pozabaviti problemima koji se odnose na čitanje sažetaka lektira od najranije dobi, no time će se ipak trebati baviti netko drugi. Ukućani potom zajednički izabiru jednu priču, Sunce djever i Neva Nevičica, koju će im I. B. Mažuranić dodatno približiti, čime postaje nejasno zbog čega je naziv drame Priče iz davnine, a ne, logično, Sunce djever i Neva Nevičica. Nažalost, daljnjim gledanjem ove dječje predstave obrisi njezinog smisla samo još više nestaju.

  
  
  Ako je jedina zamjerka prošlosezonskom Zajčevom Regoču bila nedostatak izvorne riječi I. B. Mažuranić, onda je u Pričama iz davnine Kazališta Trešnja jedan od osnovnih problema upravo zlouporaba tog jezika. Odveć arhaizama, pretjerana i hinjena dikcija te način govora nepoznat i starijima od ciljne publike, učinili su predstavu izvrsnog potencijala u sasvim ispodprosječno iskustvo. Kako ne bi sve bilo posve crno, važno je pohvaliti kostimografkinju Teu Bašić Erceg te rasvjetu i video-projekcije za koje je zaslužna Vesna Kolarec (uz Žarka Dragojevića, autora glazbe). Kostimi glumaca tijekom pričanja priče o Suncu djeveru zaista su efektni i u potpunosti su ispunili svoju svrhu. Dočarali su svijet te priče, jasno obilježili likove te zadržali pozornost mnogobrojne djece. No, svakako su najjače karike predstave svjetlo i projekcije koje, uz izvrsnu tonsku montažu, u određenim trenucima naglašavaju važne dramske trenutke i podupiru naraciju Ivane Brlić Mažuranić.
  
  
  
  Stoga, iako publika možda nije razumjela njezin govor, zahvaljujući animacijama shvatila je da na sceni slijedi nešto mračno ili značajno, što im je pomoglo zadržati zanimanje. Također, glumci su koreografski (Blaženka Kovač Carić) dobro povezani s djelom, što je posebno naglašeno prilikom narodnog plesa tijekom vjenčanja, koji je djeci ostao upamćen kao vizualno primamljiv, dok su ga odrasli ipak uspjeli smjestiti u kontekst djela. Nažalost, tu pohvale za predstavu prestaju jer je sve ostalo nažalost nejasno i neiskorišteno u kontekstu ciljne publike i mjesta održavanje predstave.

  „Scensko prožimanje mašte i stvarnosti, sadašnjosti i prošlosti“, kako je navedeno na službenim napisima o predstavi, ostalo je visjeti u zraku, negdje između arhaičnog govora i neostvarenog potencijala fantastičnog književnog klasika. Namjera redatelja Paola Tišljarića i cijenjene dramaturginje Lade Kaštelan jasna je, no uz upitnu izvedbu, teško je pojmiti da će predstava polučiti uspjeh kakav je mogla. U doba hiperprodukcije i prožimanja podražajima sa svih strana djela poput Priča iz davnine ostaju po strani zanemarena, a ta se problematika djelomično počela i nazirati u predstavi prilikom razgovora o čitateljskim navikama djece. Didaktički je potencijal predstave u potpunosti ostao neiskorišten, što se odnosi i na razvoj čitateljske, ali i kazališne kulture u najmlađih, te je zamijenjen praznom i nedovoljno razrađenom pričom o putovanju Ivane Brlić Mažuranić kroz vrijeme. Jasno je da su predstave za djecu vremenski ograničene i da ova forma ne trpi dugo trajanje, no onda je bilo potrebno ili promijeniti koncept i ideju predstave ili njezinu ciljnu publiku. Starijoj bi se publici mogao prilagoditi isti koncept te ga razraditi onako kako jednome tekstu I. B. Mažuranić i doliči, čime bi predstava dubila na dubini, ali i kvaliteti, no ovako je ona ostala visjeti u zraku samo kao poluproizvod između ideje i realizacije.

  
  
  Djela Ivane Brlić Mažuranić neka su od omiljenih među najmlađim hrvatskim čitateljima, što zbog svoje bajkovite i čarobne atmosfere, što zbog toplih poruka o ljubavi, prijateljstvu i plemenitosti. No, najveće kvalitete tekstova Ivane Brlić Mažuranić u potpunosti su izostale iz produkcije Kazališta Trešnja. Gluma, iako prilagođena produkciji i publici, nije uspjela poboljšati loš dojam o predstavi te se gledalište napušta ispraznog osjećaja i brojnih upitnika pod rukom. Paolo Tišljarić nije režirao lošu predstavu, nego je ona loša u kontekstu svoje ciljne publike i okruženja. Uz potrebnu doradu, pokoje objašnjenje te prenamjenu publike, moguće je stvoriti solidnu kazališnu predstavu, no u ovome kontekstu Priče iz davnine Kazališta Trešnja i Kazališta Marina Držića jednostavno ne ostavljaju pozitivan dojam.

  Produkcija: Kazalište Trešnja i Kazalište Marin Držić
  Premijere: 13. veljače 2020. (Zagreb) i 6. ožujka 2020. (Dubrovnik)

  Redatelj: Paolo Tišljarić
  Dramatizacija i dramaturgija: Lada Kaštelan
  Scenografkinja: Irena Kraljić
  Kostimografkinja: Tea Bašić Erceg
  Koreografija: Blaženka Kovač Carić
  Oblikovanje rasvjete: Vesna Kolarec
  Autor glazbe i zvučnih efekata: Žarko Dragojević
  Autori video-projekcija: Vesna Kolarec i Žarko Dragojević
  Oblikovanje zvuka: Hrvoje Petek
  Oblikovanje rekvizite: Zoran Branković
  Asistentica redatelja: Antonela Tošić
  Asistent scenografkinje: Denis Rubinić
  Dizajn i ilustracija plakata: OKO
  Grafičko oblikovanje plakata: Ana Rako
  Jezična savjetnica: Đurđa Škavić
  Autor fotografija: Damir Kalogjera
  Produkcija video-materijala: Miran Brautović
  Majstorice šminke: Irena Königsknecht i Tatjana Bjeliš
  Izrada scenografije: obrt za usluge i proizvodnju MOŽE
  Inspicijentica: Tajana Fabekovec-Pavlović

  Glume: Ivana Bakarić, Glorija Šoletić, Marija Šegvić, Luka Bulović, Matija Čigir, Dubravka Lelas, Paško Vukasović
  
  © Tea Schmidichen, KAZALIŠTE.hr, 11. ožujka 2020.

Piše: