ATRAKCIJE REDATELJSKOG TEATRA

Slovensko narodno gledališče Drama, Ljubljana, gostovanje u Zagrebačkom kazalištu mladih: Rainer Werner Fassbinder, Ali: Strah jede dušu (Ali: Strah ti pojé dušo), red. Sebastijan Horvat

• 
  
  Na nacionalnom festivalu - 54. Borštnikovom susretu, predstava Ali: Strah jede dušu SNG Drame iz Ljubljane dobila je nagrade za najbolju žensku (Nataša Barbara Gračner) i mušku (Iztok Drabik Jug) ulogu, Sebastijan Horvat posebnu nagradu žirija za režiju, a Društvo kazališnih kritičara i teatrologa Slovenije proglasilo ju je najboljom predstavom u sezoni 2018/19. Na beogradskom BITEF-u dobila je Veliku nagradu za najbolju predstavu, a takvom ju je izabrala i publika, dok je Horvat dobio nagradu Politike kao najbolji redatelj. Jedna od najcjenjenijih predstava u regiji nastala je prema Fassbinderovom filmu iz 1974. koji se svojedobno u našim kinima prikazivao pod naslovom Svi drugi se zovu Ali, dok se predstava vraća originalnom naslovu Angst essen Seele auf (Strah jesti dušu). Ipak autor u naslovu ne navodi ime glavnog muškog lika, a njegovo pojavljivanje u našim prijevodima moglo bi se shvatiti i tako da je u patrijarhalnoj sredini muškarac važniji.
  
  Moguće je doduše da je prevoditelj u sedamdesetima želio izbjeći prigovore konzervativnih moralista kojih nije bilo malo niti u tadašnjoj Jugoslaviji naglašavajući društveno poželjne simpatije za druge rase, te tako zaobići probleme za prikazivanje tada i našim licemjerima šokantne ljubavi starije žene prema mlađem muškarcu druge rase u filmu redatelja homoseksualca. Današnje stavljanje Alija u naslov možda je pokazatelj da u prvom planu predstave nije ljubavna drama nego kritika rasizma od koje u ovom slučaju više trpi muški glavni lik, a moguće je i nastojanje da se privuče one koji se još sjećaju filma pod našim, promijenjenim prevedenim naslovom. Ovo upozoravanje na naoko nevažan detalj može djelovati kao bezvezno cjepidlačenje, ali čini mi se da ipak ukazuje na potpuno drugačiju situaciju u kojoj se pojavio film u SR Njemačkoj i one četiri i pol desetljeća kasnije, kada ljubljanska predstava oduševljava publiku diljem naše regije.

  
  
  Zato se i pored toga što je glavnina fabule ostala ista, radi o dva ostvarenja koja se po svemu ostalom bitno razlikuju. Čini se doduše da je u vrijeme straha Europljana od imigracija, jačanja rasizma i desničarskog populizma ovo danas možda najaktualniji Fassbinderov film koji je kroz melodramatsku priču o ljubavi postarije čistačice Njemice Emmi i znatno mlađeg gastarbajtera Marokanca  Alija (kako Nijemci zovu sve njegove sunarodnjake) oblikovao kritiku tadašnjeg zapadnonjemačkog društva. Ipak, autor je bio više usredotočen na prokazivanje ostataka prošlosti, još uvijek prisutnog nacizma u ponašanju ljudi, nego isključivo na problem prema ljudima druge boje kože. Međutim, Sebastijan Horvat i za oblikovanje predstave gotovo jednako važni (na ovim prostorima također vrlo cijenjeni) adaptator i dramaturg Milan Marković Matthis i scenograf Igor Vasiljev ipak su iz filma prvenstveno izdvojili snažnu kritiku njemačkog (a time i europskog) rasizma i odnosa prema pridošlicama, koristeći melodramu kao sredstvo snažne scenske kritike postojećih društvenih odnosa. A u tome je bitna razlika u odnosu na Fassbindera koji je volio melodramu (iako je tek manji dio njegovih filmova moguće svrstati u vrlo osobnu interpretaciju tog žanra), ali je nikad nije koristio samo kao sredstvo za stvaranje umjetničkog djela.
  
  
  
  Objasnio je to govoreći o jednom od svojih filmskih idola – vrhunskom holivudskom redatelju melodrama Douglasu Sirku. „On je stvarao filmove s krvlju, suzama, nasiljem i mržnjom, filmove o smrti i filmove o ljubavi. Rekao je da se ne može praviti filmove o nečemu, nego stvarati filmove s nečim, s ljudima, sa svjetlom, s cvijećem, sa zrcalima i s krvlju, upravo sa svim onim ludim stvarima zbog kojih se i vrijedi truditi.“ Na isti način je i Fasbinder stvarao svoje filmove, pa je u Strah jesti dušu najvažnija ljubav između dvoje ljudi koje je spojila njihova izopćenost iz društva. Emmi je ostarjela, nema puno novca ni društveni ugled, a niti prijatelja (čak i vlastita djeca ne drže do nje). Ali je pak prezreni tamnoputi gastarbajter. Iskrenost njihove ljubavi i njene mijene omogućile su vrlo nijansirane, emocionalno bogate glumačke interpretacije Brigitte Mira i El Hedi ben Salema, dok su društvena kritika i rasizam vidljivi posredno u drugom planu kao elementi koji bitno mijenjaju postupke i osjećaje protagonista.
  
  
  
  Sebastijanu Horvatu i Matthisu, međutim, melodrama i ljubavna priča su samo sredstvo za ostvarivanje vlastite predstave, čime se uklapaju u jednu od dominantnih tendencija suvremenog kazališta – redateljski teatar koji se koristi poznatim djelima - od klasičnih tekstova za scenu preko romana do (sve češće) vrijednih filmova, kao temeljem za stvaranje vlastitih predstava koje u uspjelim slučajevima kakav ova predstava zasigurno jest fasciniraju redateljskom inventivnošću i vizualnim atrakcijama. U Ali: Strah jede dušu možda i najsnažniji dojam ostavlja scenografija Igora Vasiljeva. U prvom dijelu (koji se u Ljubljani igra u željezničkom muzeju na prostoru koji je za ovu prigodu preimenovan u Fassbinderplac) ozračje je industrijskog predgrađa vrlo dobro predstavljeno ogoljelim stražnjim zidom pozornice, dok scenu većim dijelom zauzimaju prenosive sjedalice za gledatelje. U pauzi gledatelji sudjeluju u postavljanju novog prostora u kojem je gledalište razbijeno na više zasebnih cjelina, između kojih je nekoliko manjih prostora igre (stan oženjenih protagonista, lokali, soba djevojke s kojom Ali završi u krevetu...). Gledatelji su tako uvučeni u predstavu u kojoj više nisu samo promatrači nego barem donekle i sudionici koji bi trebali početi osjećati i grizodušje zbog vlastite ksenofobije umjesto kritičkog odmaka prema prikazanom.
  
  
  
  Sebastijan Horvat i Matthis prvenstveno su preokupirani pronalaženjem novih tekstovnih i redateljskih rješenja u stvaranju angažiranog kazališta koje će se kritički usmjeriti prema neuralgičnim točkama današnje Europe i traženju načina kako izazvati što snažnije reakcije publike (u čemu ih je scenograf Vasiljev vrlo inventivno potpomogao). Zato se potpuno razlikuju od Fassbinderovih ideja, ne stvarajući ni melodramu ni ljubavnu priču niti bilo što od onoga što je veliki njemački redatelj spomenuo važnim za kreaciju filma (a i kazališta) opisujući Sirkovo stvaralaštvo. Uglavnom koriste likove i njihove osjećaje za iznošenje svojih političkih stavova. Zbog toga protagonistima Nataši Barbari Gračner kao Emmi i Iztoku Drabiku Jugu kao Aliju nije pružena mogućnost ostvarivanja kompleksnijih uloga, jer u okviru ovakve predstave nisu važne njihove ljudske sudbine nego isključivo njihova tragična sudbina kao proizvod nehumanog društva i fašistoidne sredine.

  
  
  No, dvoje vrsnih glumaca su i u tim suženim okvirima zahvaljujući snažnoj scenskoj osobnosti i velikom umijeću korištenja i najsitnijih detalja uspijevali i suzdržanom, minimalističkom interpretacijom ostvariti vrlo dojmljive uloge. Za njima u takvoj igri nisu zaostajali ni ostali članovi iznimno vrijednog ansambla, pa je to pridonijelo besprijekornoj  realizaciji redateljevih ideja u atraktivnu predstavu koja je izazvala buran pljesak zagrebačke publike. Ipak dvojim da se itko od tih gledatelja zadivljenih novim redateljskim rješenjima i scenskim efektima osjećao kao sudionik ili sukrivac ksenofobičnih ili rasističkih pojava, što je nedvojbeno bio jedan od ciljeva tvoraca Ali: Strah jede dušu. Takvih nemilih pojava ima i u nas, ali njihovih predstavnika očito nije bilo na ovoj predstavi, a ne vjerujem da je i u drugim sredinama bilo drugačije. Bojim se da tako Horvat i njegovi suradnici ne uspijevaju izbjeći ozbiljan problem umjetnosti koja želi mijenjati društvo – njih uglavnom gledaju istomišljenici, tako da se njihova najvažnija zamisao ne može ostvariti. U ovom slučaju gledatelji su mogli uživati u vrijednoj izvedbi političkog teatra, ali je u usporedbi s tim puno smislenije Fassbinderovo poimanje (utemeljeno na Sirku) o stvaranju melodrame ljubavlju, mržnjom, krvi... koje emocionalno mnogo snažnije djeluje na gledatelja, pa takav sugestivan prikaz kompleksnog i potpunog ljudskog bića i njegove sudbine s više nade u uspjeh može pokušati utjecati na gledatelja ili bar donekle mijenjati neke od njegovih stavova ili predrasuda.
  
  Prevoditelji: Urška Brodar, Jernej Potočan
  Dramaturg: Milan Marković Matthis
  Scenografija: Igor Vasiljev
  Kostimografija: Belinda Radulović
  Glazba: Drago Ivanuša
  Oblikovanje svjetla: Aleksandar Čavlek
  
  Glume: Nataša Barbara Gračner, Iztok Drabik Jug, Barbara Žefran, Boris Mihalj, Mitja Lovše, Borut Doljšak, Damjana Černe, Eva Jesenovec, Nik Škrlec, Gregor Podričnik, Saša Mihelčič, Tamara Avguštin, Tina Vrbnjak, Vojko Zidar.

  @Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 4. veljače 2020.

Piše: