SNAGA I GRANICE LJUBAVI

Slovensko narodno gledališče Drama Ljubljana, Kraljevsko pozorište Zetski dom Cetinje, Gostovanje u Zagrebačkom kazalištu mladih: Jernej Lorenci i ansambl, Razgovori o ljubavi, red. Jernej Lorenci

• 
  
  Razgovori o ljubavi nastali su u slovensko-crnogorskoj koprodukciji s glumcima iz četiri zemlje koji govore svaki svojim jezikom – Janez Škof, Maruša Majer i Zvezdana Novaković iz Slovenije, Jelena Laban, Karmen Bardak i Srđan Grahovac iz Crne gore, Barbara Folchitto i Daniele Gaggianesi iz Italije, te Krist Lleshi i Matia Llupa iz Albanije. Istaknuti slovenski redatelj Jernej Lorenci, koji je i u Hrvatskoj režirao neke vrlo uspjele predstave, gotovo je neprestance u potrazi za novostima u svom kazališnom izričaju, a očit primjer takvih nastojanja je i ova predstava. Polazeći od zamisli da je ljubav onaj osjećaj ili čak sila koja se može suprotstaviti svim manama i strahotama suvremenog svijeta, ali da je njen potencijal teško ostvariti jer je govor o ljubavi opterećen raznim negativnim naslagama - od patrijarhalne tradicije do suvremenog konzumerističkog kapitalizma, Lorenci je strukturu izvedbe oslonio prvenstveno na traženje govora koji će biti očišćen od tih nakupina i sposoban iskazati svu snagu i dubinu ljubavi. Pritom se nije oslonio na vlastiti ili neki drugi već postojeći tekst nego je stvaranje konkretnih scenskih situacija, monologa i dijaloga, a djelomice i način izvođenja pjesama (autor glazbe Branko Rožman) i plesova (koreograf Gregor Luštek) prepustio glumcima koji se uglavnom ranije nisu međusobno poznavali.

  
  
  Pritom su svi krenuli iz sličnog ishodišta – nacionalnih mitova u kojima prevladava snaga ljubavi, ili od povijesnih događaja koji su zahvaljujući intenzitetu ljubavne priče postali legende. Sličnosti tih romansi (najčešće s tragičnim krajem) pokazale su povezanost povijesti i tradicije barem jednog dijela južne i jugoistočne Europe, a ujedno pokazale da niti oni drugi (čak i oni kojih jezik ne razumijemo) nisu toliko različiti od nas da bi ih se zbog toga trebalo plašiti ili mrziti i napadati, jer je onoga što nas povezuje kudikamo više. Iz načina kako je Lorenci postavio predstavu može se zaključiti da te sličnosti nisu ograničene samo na dijelove jedne regije nego bi trebale mnogo više pridonositi i kontinentalnoj i globalnoj toleranciji, pa i povezivanju. Pritom ljubavne priče koje su prerasle u mitove i legende nose i atraktivan teatarski potencijal, koji su glumci iskoristili za stvaranje vrlo uspjelih interpretacija a Lorenci za mnoga efektna redateljska rješenja. Vrhunac tih blistavih trenutaka, vjerojatno najpotpuniji izraz onoga što su Razgovori o ljubavi nastojali ostvariti, bile su scene u kojima su glumci svojim kreacijama prešli granice svog jezika i uspijevali prenijeti snagu i značenje prikazanih osjećaja i onima koji ne razumiju njihov govor. Uz to, bilo je vidljivo da su te osjećaje prenijeli i svojim kolegama iz drugih zemalja, pa su oni nastavili izvoditi njihovu priču na svojem jeziku (bilo samo na jednom ili na više njih). To nije bilo simultano prevođenje (kako se u prvom trenutku moglo pomisliti) nego glumačka reinterpretacija na drugom jeziku koja je mogla ukazivati kako se u svakom jeziku mogu naći sredstva za prenošenje bitnih osjećaja. Međutim, i pored početne dojmljivosti takvog postupka, on ipak nije do kraja ostvario težnju da osjećaj postane toliko snažan da u potpunosti nadvlada sve probleme povijesno i politički opterećenog jezičnog izričaja. Zato je takvo ponavljanje počelo rastakati ritam ionako vrlo duge predstave i postupno dovodilo do zamora gledatelja.

  
  
  Međutim, nakon pauze u drugom, znatno kraćem dijelu, predstava je ipak pokazala kako je i bez riječi moguće ostvariti iznimno zabavnu i dobro osmišljenu izvedbu. Izvrsni glumci koji osim vrhunske interpretacije teksta suvereno koriste i mnoge druge oblike scenske ekspresije - od fizičkog teatra do plesa, efektno s dozom humora koji obogaćuje njihove pokrete izvode rituale vođenja ljubavi čitavog niza životinjskih vrsta - od onih najvećih poput kitova ili lavova pa sve do onih vrlo malih poput jedne vrste puževa koji i u njihovoj izvedbi (kao i u dokumentarnim filmovima o životinjama) zapanjuju svojom atraktivnošću. Ti prizori odišu čistom radošću i ljepotom (iako u stvarnosti parenje kod životinja obiluje scenama najnevjerojatnijeg nasilja) te predstavljaju idealiziranu sliku čistog ljubavnog veselja i divote kojoj Razgovori o ljubavi zapravo teže. Kada se u zaključnim prizorima na to nadovezuju ljudski plesovi (inspirirani stoljetnom narodnom tradicijom) koji su također način traženja i osvajanja partnera, čini se kao da su redatelj i njegov ansambl našli put kako onkraj govora iskazati čistu ljubav. Međutim, u tim plesovima muškarci ili nastupaju sami ili dominiraju partnericama, te je jasno da ni tim putem, opterećenim tradicionalnim patrijarhatom, nije moguće naći jezik ljubavi.

  
  
  Lorenci i njegova ekipa ostvarili su u toj potrazi čitav niz vrlo efektnih prizora u iznimno originalnoj i većim dijelom intrigantnoj predstavi kojoj je ipak nedostajalo cjelovitosti, jer su joj povremene preduge scene (posebice one koje su na raznim jezicima varirale istu priču) bitno narušile jedinstvenost.
  
  Produkcija: Slovensko narodno gledališče Drama Ljubljana i Kraljevsko pozorište Zetski dom Cetinje
  
  Režija: Jernej Lorenci
  Dramaturg: Matic Starina
  Scenograf: Branko Hojnik
  Kostimografkinja: Belinda Radulović
  Kompozitor: Branko Rožman
  Koreograf: Gregor Luštek
  Jezički konzultant: Tatjana Stanič
  
  Igraju: Barbara Folchitto, Daniele Gaggianesi, Janez Škof, Jelena Laban, Karmen Bardak, Krist Lleshi, Maruša Majer, Matia Llupa, Srđan Grahovac, Zvezdana Novaković
  
  @ Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 7. siječnja 2020.  

Piše: