GROTESKNOST SMRTI

Kazalište Virovitica, GK Zorin dom Karlovac, Gostovanje u GDK Gavella, Zagreb: Nina Mitrović, Komšiluk naglavačke, red. Dario Harjaček

• 
  
  Komšiluk naglavačke - prvijenac Nine Mitrović, praizveden je 2003. u riječkom HNK Ivana pl. Zajca u režiji Saše Anočića, a uz pozitivne kritike i zanimanje publike dobio je i Nagradu Zlatni smijeh na Danima satire, što je ukazivalo na iznimnu nadarenost autorice koja je potvrđena uspjesima njenih kasnijih komada koji su ne samo osvajali nagrade nego zainteresirali i mnoga kazališta (ne samo hrvatska) da ih postave na svoje pozornice. U njima je sazrijevanje vrsne dramatičarke išlo prema stvaranju kompleksnijih likova i dublje analize tematike i životnih problema, za što je zagrebačka publika recentnu potvrdu dobila i novom inscenacijom Susreta,  dobitnika Nagrade Marin Držić 2009. kojeg je 2018. u Teatru Exit postavila sama Nina Mitrović, pokazavši debitantskom režijom kako bi i u drugom načinu bavljenja kazalištem mogla postizati zavidne domete.

  Zašto su ipak virovitičko i karlovačko kazalište, a i redatelj Dario Harjaček i dramaturginja Katarina Pejović, izabrali za svoju predstavu baš prvi komad Nine Mitrović? Čini se da ih je privukla buntovnost tipična za mlade autor(ic)e vidljiva ne samo u vrlo kritičkom stavu prema suvremenom hrvatskom društvu nego i prema kazališnoj tradiciji, posebice u strukturiranju fabule. Nju  sačinjava više kratkih priča (gotovo sličnih crnoj kronici, ali ipak pomaknutih u smjeru groteske) koje djeluju kao omnibus. Povezuje ih to da se sve zbivaju u novom dvadesetokatnom neboderu koji je na stanovit način ogledalo nekih mračnih strana suvremenog hrvatskog društva i da sve završavaju skokom kroz prozor (ponekad se radi o umorstvu a ponekad o samoubojstvu), a u zajednički kontekst stavlja ih i komentar prvog stradalnika - bosanskog građevinskog radnika Huklije, koji je pao sa skele na vrhu gradnje. On poput Danteovog Vergilija predstavlja vodiča kroz pakao svakodnevice do čistilišta zagrobnog života.
  
  
  
  Posebnost je predstave da je većina njegovih komentara oblikovana u efektne songove skladatelja Damira Šimunovića, koji uz elemente rocka imaju i natruhe bosanskog melosa primjerenog Huklijinom podrijetlu. Izvanredno ga, ne samo glumački nego i pjevački, tumači Draško Zidar u radničkoj odjeći, ali s kapom Djeda Mraza ili Svetog Nikole (kostimografkinja Morana Petrović). Time se uspijeva postići brehtijanski V-efekt u kojem Huklija raspravlja o ulozi Boga u svim tim patnjama, završavajući svaki song s hladnom konstatacijom bez emocija „Bog dao, Bog uzeo“, čak i kad govori o svojoj sudbini, držeći da vjerojatno nije sam pao nego ga je Bog gurnuo. To stvara neuobičajen, prilično apsurdan okvir povezivanja različitih isječaka iz života. Takav je sukob sina (Peđa Gvozdić) koji je postao policijski inspektor i oca (Mijo Pavelko) koji je iz tog položaja morao u mirovinu, dolazak gastarbajtera (Igor Golub) u stan koji je njegova žena bez njegovog znanja prodala novoj vlasnici (Blanka Bart). Zatim predstava sve više kreće prema farsi, kao u prodikama o čestitosti koje vlasnik nepošteno stečenog bogatstva (Antun Vrbenski) drži sinu šverceru (Goran Koši) i njegovom prijatelju lopovu (Goran Vučko) ili u tragikomičnoj osveti invalidnog pacijenta (Vanja Gvozdić) liječniku (Peđa Gvozdić) koji je i pored primljenog mita upropastio njegov život neuspjelom operacijom. Ipak, u svim tim crnohumornim scenama glumci se prvenstveno upiru da u malo vremena iz tek skiciranih likova stvore životno uvjerljive scenske osobe, a smijeh prvenstveno izaziva njihovo nesnalaženje u situacijama kojima nisu dorasli.

  Ipak, predstava raste prema kraju, a to je jasno vidljivo u žestini i snažnije izraženim, prilično pomaknutim osjećajima u naglašeno grotesknom prikazu osvete brata (Nino Pavleković) bogatom, nesavjesnom vozaču (Vanja Gvozdić) koji je nekažnjeno pregazio i doživotno za kolica vezao njegovu sestru  (Sara Lustig). No, vrhunac Komšiluka naglavačke koji pokazuje kako su i tekst i njegovi realizatori imali potencijala za stvaranje vrhunske predstave posljednja je priča o neuspjelim pokušajima samoubojstva branitelja (Goran Koši) kojeg ni razumijevanje supruge (Vlasta Golub) ne može odvratiti od odluke da si oduzme život. Počinje s tim da on koji se žestoko borio protiv Srba i koji ih i dalje jednako mrzi sanja da je on Srbin, a kada se razbudi shvaća da će morati vratiti stan njegovom pravom vlasniku Srbinu koji se vraća, jer nije ništa skrivio. Prvi mu je poriv da (kao i drugi protagonisti komada) skoči kroz prozor, ali to tek pojačava njegov osjećaj gubitništva, jer je kad mu je bio ponuđen stan izabrao ovaj koji ne samo da pripada dobrom (kako on kaže) Srbinu, a ne lošem koji se neće vratiti, nego je pritom izabrao stan na prvom katu, nedovoljno visok da bi skok kroz prozor mogao biti fatalan. Potom ne uspijeva niti aktivirati bombu koju čuva od ratnih dana. Iako i ova priča ima mnogo crnohumornih elemenata, Goran Koši je svojom sjajnom interpretacijom uspio upečatljivo oblikovati tragičnu sudbinu čovjeka kojeg slijed neočekivanih okolnosti dovodi u nemoguće situacije koje svojom pretjeranošću mogu podsjetiti na nakon Drugog svjetskog rata čestu tezu i autora i kritičara da nakon strahota stvarnosti scenska tragedija ne može biti dovoljno uvjerljiva i da će njeno mjesto zauzeti groteska. 

  
  
  I pored nejednakih dometa pojedinih dijelova, na takvu konstataciju može podsjetiti i čitava interpretacija Komšiluka naglavačke redatelja Darija Harjačeka i dramaturginje Katarine Pejović, koji su oslanjajući se ponajviše na svojevrstan pomak prema groteski kreirali neku vrstu brehtijanski zamišljene predstave koja ukazuje na neke tipične negativnosti našeg društva, ali ih prikazuje (kao što je Brecht preporučivao) na zabavan način koji posredno navodi gledatelja da razmišlja o prikazanom. Takav pristup zasigurno i zbog svoje karikaturalne komike i prepoznatljivosti priča može privući širu publiku. Ipak, cjelina izvedbe je ponešto neujednačena, jer su se u nekima od njenih prilično kratkih sastavnih dijelova glumci prvenstveno koncentrirali na to da iz nekoliko osnovnih natuknica uspiju izvući dovoljno karakteristika za gradnju životno uvjerljivog karaktera i u tome su uspijevali, ali je u tim dramoletima izvedba više sličila na ilustraciju teksta nego na do kraja domišljenu njegovu grotesknu interpretaciju, koja ipak prevladava u ovoj zanimljivoj predstavi u kojoj su skokovi s nebodera bili vrhunac grotesknosti nekih izobličenja našeg društva.

  Produkcija: Kazalište Virovitica, GK Zorin dom Karlovac
  
  Redatelj: Dario Harjaček
  Dramaturginja: Katarina Pejović
  Scenografkinja: Vesna Režić
  Kostimografkinja: Morana Petrović
  Skladatelj: Damir Šimunović
  Oblikovatelj svjetla: Damir Gvojić

  Igraju: Blanka Bart, Igor Golub, Vlasta Golub, Goran Koši, Sara Lustig, Mijo Pavelko, Antun Vrbenski, Goran Vučko, Draško Zidar, Peđa Gvozdić, Vanja Gvozdić, Nino Pavleković, Goran Glavač

  @ Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 29. studenog 2019.

Piše: