Energično i zabavno

34. Gavelline večeri, Zagreb, 11. - 23. listopada 2019., Mestno gledališče ljubljansko: Marshall Brickman, Rick Elice, Andrew Lippa, Addamsovi, red. Aleksandar Popovski

• 
  
  Stripovi, televizijska serija, mjuzikl, a ponajviše usađivanje u popularnu kulturu – sve su to Addamsovi, unatoč (ili baš zbog) svoje inverzije (malo)građanskih ideala obiteljskog života. Ti i takvi Addamsovi, obitelj u kojoj je naoko sve naopako jer nema skrivanja, nema šutnje i potiskivanja neuralgičnih točaka svakodnevnog života nego vlada dogma iskrenosti, dugo su dio repertoara anglo-saksonskog (komercijalnog) kazališta. Mestno gledališče ljubljansko postavilo ih je na svoju scenu u prijevodu Andreja Rozmana Roze i režiji Aleksandra Popovskog, dok je zagrebačkog gostovanje ostvareno na kraju 34. Gavellinih večeri i to nakon dodjele festivalskih nagrada, dakle, izvan konkurencije.

  Na prvu, Addamsovi su opće mjesto gothic-supkulture, u popularnoj kulturi danas opće prepoznatoj, a upravo su inkarnacije ove obitelji u različitim medijima bile jedan od kulturnih proizvoda koje su je definirale, kako u tekstu Ikonografija Addamsovih, objavljenom u programskoj knjižici predstave, piše Taja Lesjak Šilak. Istovremeno, Addamsovi se poigravaju konvencijama vlastitog žanra, čime se cjelokupnost njihove pojave može sagledavati kroz konstantan ironijski odmak. Addamsovi su, naime, primorani na večeru primiti bračni par Krneki, roditelje čiji se sin Lukas namjerava vjenčati s kćeri Addamsovih, Srijedom. Krnekiji su izrazito karikirani u normalnost, prosječnost obiteljskog života i standardne, normativne obitelji. Addamsovi, s druge strane, sa svom svojom gothic-karikaturalnošću, bizarnim životnim navikama, ali i potpunom iskrenošću kao životnim principom, njihova su potpuna suprotnost. Zaplet se odvija oko Igre, obiteljske tradicije u koju su uvučeni i Krnekiji te kroz nju otkivaju lažni sklad svog bračnog odnosa. Dakle, funkcionira na dvije značenjske razine, čiji suodnos djeluje zabavno ironično, otvoreno za suptilno i neopterećeno a opet jasno propitivanje definiranih odnosa u obitelji kako je shvaća (i naše) društvo.
  
  
  
  No problem predstave, koja traje oko dva sata s pauzom, je u repetitivnosti i ponavljanju osnovnih motiva gotovo u nedogled. Formalno, radnja ide dalje, iščekuje se rasplet Igre i odnosa Srijede i Lukasa, no uglavnom je sve jasno već na početku, u prvih nekoliko prizora. Obiteljski odnosi Addamsovih naoko su potpuno izvrnuti, ali zapravo iskreni i bolji nego Krnekijevi, koji su normativni. Srijeda je pomaknuta, njezini su pogledi na svijet puni bizarnosti, no Lukas je čini otvorenijom i njihov odnos može uspjeti upravo na temelju pomaknute iskrenosti, ali i prihvaćanja mladenačkog ponašanja izvan kuće Addams. Razvoj predstave, jer dva sata ipak treba nečim ispuniti, prolazi kroz niz epizoda koje tematiziraju sporedne likove i redovito su zabavne, bez pretjeranog utjecaja na cjelinu. Određen utjecaj ima Baka Addams, no u toj fazi svrha takvog obrata mnogo više djeluje kao način produljivanja, a ne činjenja dramske radnje intrigantnijom.

  Scenografija (Urša Vidic), kostimografija (Jelena Proković) i maska (Špela Ema Veble) dobro hvataju ironičan odmak prema gothic-konvencijama, iako se čine uvelike zadanima vizualnim identitetima Addamsovih kakvi su oblikovani u pop-kulturnoj percepciji kroz brojne komercijalne televizijske i kazališne adaptacije (danas velikim dijelom internetski dostupne). Koreografija (Anja Mödendorfer) prati glazbu (aranžer i glazbeni voditelj Laren Polič Zdravič) i time pridonosi sveukupno dobrom ritmu koji se uspijeva zadržati na sceni kroz cjelinu komada, no istovremeno ponavljanjima pridonosi repetitivnosti.

  Ipak, predvidljivost trenutaka izvedbe ponešto je ludički izokrenuta vrlo uspjelim i duhovitim prijevodom Andreja Rozmana Roze, čiji su tekstovi tako otvorili i zatvorili Gavelline večeri (njegov uspjeli Baal, u produkciji Slovenskog mladinskog gledališča, izveden je prve večeri festivala). Poigravanje jezičnim konvencijama, izvrtanje granica smisla bez pretencioznosti, samo uz pomaknuto iskren smisao za humor, baš kao i u Baalu, koji je slobodna interpretacija i lokalizacija Brechtova teksta, i ovdje su se, unatoč mnogo zatvorenijoj fakturi, pokazali kreativnima i izvukli mnoge momente humora temeljenog na bizarnostima jezičnih konvencija.

  Glumački zahtjevnu predstavu ansambl je na zagrebačkom gostovanju igrao vrlo precizno i bez vidljivog zamora, što pokazuje kako se predstava (iako premijerno postavljena u travnju 2019. u Ljubljani), već razigrala. Zahtjevnost, koja nije samo u trajanju nego i u korištenju različitih izvedbenih tehnika koje zahtjeva djelo čije bi najtočnije žanrovsko određenje možda bilo mjuzikl, ansambl ostvaruje ujednačeno i zabavno. Energija i ritam ne padaju, što je u konačnici u ovakvim produkcijama i najvažnije. Lakoća izvedbe time je najdosljednije pridonosila zabavi u gledalištu, ali se nije mogla oteti repetitivnosti i predvidljivosti.
  
  
  
  U konačnici, ostvarena je lako gledljiva i na trenutke vrlo ludička predstava. Ipak, predvidljivost i repetitivnost pokazuju kako je mogla biti ponešto kraća, čime ne bi izgubila ništa od svoje zaigranosti.
  
  Produkcija: Mestno gledališče ljubljansko
  
  Režija: Aleksandar Popovski
  Prijevod: Andrej Rozman Roza
  Dramaturgija: Eva Mahkovic
  Aranžmani i glazbeno vodstvo: Laren Polič Zdravič
  Scenografija: Urša Vidic
  Kostimografija: Jelena Proković
  Koreografija: Anja Möderndorfer
  Oblikovanje maske: Špela Ema Veble
  Oblikovanje svjetla: Andrej Koležnik
  
  Glume: Iva Kranjc Bagola, Uroš Smolej, Viktorija Bencik Emeršič, Jurij Weiss, Jaka Lah, Nataša Tič Ralijan, Filip Samobor, Gašper Jani, Tanja Dimitrevska, Sara Gorše, Lina Akif, Gaber K. Trseglav/Rok Prašnikar, Barbara Ribnikar / Lena Hribar, Robert Korošec, Matic Lukšič
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 19. studenog 2019.

Piše: