Predstava iznimno visokih dometa

34. Gavelline večeri, Zagreb, 11. - 23. listopada 2019., Kamerni teatar 55, Sarajevo: Abdulah Sidran, Sjećaš li se Dolly Bell, red. Kokan Mladenović

• Prema za svoje vrijeme iznimno inovativnom scenariju Abdulaha Sidrana, Emir Kusturica je 1981. režirao svoj debitantski film Sjećaš li se Dolly Bell koji je, osim niza nagrada, stekao i kultni status. Nostalgično, ali ne i nekritičko prisjećanje na život u Sarajevu šezdesetih godina prošlog stoljeća kada u do tada zatvorenu, dogmatskim socijalizmom pritisnutu sredinu počinju postupno prodirati neki elementi zapadnog načina života, posebice pop-kulture - od glazbe do slobodnijeg tretiranja erotike. Zato i fatalna ljepotica iz naslova filma preuzima ime (etimološki pisano) striptizete iz jednog od tadašnjih dokumentaraca o noćnom životu stranih velegradova. Mladi su znatno otvoreniji za novotarije kojima se neki stariji suprotstavljaju, a drugi ih žele uklopiti u službene aktivnosti mladeži u okviru domova omladine. No, vrijednosti filma znatno nadilaze prikaz sukoba generacija, jer s mnogo ljubavi ali i ironije na blago crnohumoran način prikazuje i mentalitet i način života Sarajeva šezdesetih, postajući neka vrsta njegovog Amarcorda, a ujedno i jedna od rijetko autentičnih slika života običnih ljudi (posebice mlađih) koje su mnogo više od politike zanimale svakodnevne životne situacije u tadašnjoj Jugoslaviji, zemlji koja se liberalizirala, ali u kojoj su još uvijek povremeno egzistenciju određivale ideološke dogme.  
  
  
  
  Iako je glavnina fabule ostala ista, predstava je bitno drugačija od filma, ali ipak jednako tako dojmljiva, za što uz redatelja Kokana Mladenovića dio zasluga pripada i dramaturgu Vedranu Fajkoviću. U scenskoj izvedbi je taj negdašnji svijet zadobio gotovo mitske dimenzije promatran sa stanovitom distancom iz današnje perspektive. No, čini se da i sada (doduše iz potpuno drugačijih razloga) utjecaj Zapada djeluje možda još zazornije nego prije pola stoljeća, pa je moguće da je to razlog što se Dolly Bell u naslovu predstave piše fonetski. Protagonist Dino Zolj, dječak koji u filmu naglo postaje mladić, na početku predstave vraća se (vjerojatno sa Zapada) kao čovjek srednjih godina (u vrlo uvjerljivom tumačenju Mirsada Tuke) da bi se prisjetio magičnih promjena u brzom odrastanju u kojem je istaknuto mjesto imala Dolly Bell (Elma Juković iznimno je uspješno tumači i kao svojevrsnu femme fatale i kao ženu koja u patrijarhalnoj sredini postaje žrtvom). Taj zreli Dino međutim nije jedini koji se s prtljagom pojavljuje na sceni. On uspijeva prizvati sva lica te sugestivne slike Sarajeva šezdesetih, uključujući i mladog sebe. „Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujemo“ -  replika koja se najviše pamti iz filma, česta je i u predstavi, a izgovara je upravo mladi Dino. S mnogo nijansi, uvjerljivo spajajući naivni životni optimizam sa sviješću o ograničenostima vlastite generacijske i društvene pozicije, izvanredno ga tumači Davor Golubović. I on, kao i svi ostali akteri tog nostalgičnog ali povremeno i crnohumornog prisjećanja na vrijeme i egzistenciju kakvi više ne postoje, stiže na scenu s koferom kao da su svi doputovali iz te sve udaljenije prošlosti.
  
  
  
  Koferi su i glavni element pojednostavljene, ali vrlo uspjele i funkcionalne scenografije Adise Vatreš Selimović, jer se oni jednostavno pretvaraju u ležajeve, stolove ili neke druge dijelove namještaja stvarajući zajedno s ostalim tamnim dijelovima scene dojam sivila svakodnevice, što naglašava u predstavi jednako česta replika „Hoće li u ovom gradu ikada zasjati sunce kako treba“. Kontrapunkt dviju najčešće izgovaranih rečenica predstavlja suprotne polove koji određuju mjesto radnje na način bitno drugačiji od filma u kojem su boje življe i daju na nostalgičan način barem djelomično zavodljivu sliku sjetnog prisjećanja na nedavnu povijest Sarajeva. Adisa Vatreš Selimović je i kostimima istaknula kritičko gledanje na mjesto i vrijeme radnje, istaknuvši jeftinije tkanine zastarjelih dezena tipične za skromne prihode šezdesetih tako da je vizualni okvir predstave više turoban nego nostalgičan, dok mu jedinu snažnu protutežu predstavlja tek jarko crvena haljina Dolly Bell.
  
  Taj znatno kritičkiji odnos predstave prema mitskom predgrađu Sarajeva šezdesetih najjasnije pokazuje promjena sudbine jednog od najvažnijih lica komada – Dinovog oca Mahmuta, zaluđenog socijalističkim dogmama. On u filmu umire od tuberkuloze, dok ovdje odlučuje umrijeti jer se osjeća izdan od Partije. Maestralno ga tumači Emir Hadžihafizbegović, na vrlo originalan način spajajući dvije krajnosti – ideološku zatucanost i ljudsku toplinu u odnosu prema obitelji, a posebno prema Dinu. Veliki prostor dobio je i njegov najmlađi sin Midho koji stalno nepogrešivo citira besmislene ideološke parole, dijelom stoga jer izaziva komiku kao kontrapunkt situacijama u kojima život pulsira svojom nepredvidljivošću, a dijelom i zbog izvanredne interpretacije dječaka Sina Kurta. Vrhunsku ulogu ostvarila je i Gordana Boban kao Sena Zolj koja vidi sve pogreške svog supruga Mahmuta, ali mu se i pored svih pokušaja ne uspijeva suprotstaviti, što pokazuje da i u promijenjenim društvenim uvjetima patrijarhat ostaje neprikosnoven. A nimalo zavidnu poziciju žene u tom vremenu dojmljivo prikazuje i Tatjana Šojić uspjelom interpretacijom vrlo različitih likova – drugarice Bube, tetke Hatidže i Šintorove i Štakine majke. Vrhunske uloge ostvario je i Admir Glamočak kao Cvikeraš i tetak Besim, a i svi ostali glumci ostvarili su iznadprosječne domete – Muhamed Hadžović kao Šintor, Sabit Sejdinović (Kerim Zolj, Vlado Kliker), Amar Selimović (Rasim Top, najavljivač) i Saša Krmpotić (Kiko Štaka).
  
  Zasigurno je za takvu izvanrednu, međusobno besprijekorno usklađenu igru čitavog glumačkog ansambla zaslužan i redatelj Kokan Mladenović koji je iz te suradnje izvukao maksimum u stvaranju sjajne izvedbe Sjećaš li se Dolly Bell. Kombinacija nostalgije i društvene kritičnosti, povezanih često i crnim humorom, stvorila je kompleksnu sliku Sidranovog Sarajeva šezdesetih sagledanu iz današnje perspektive, koja značenjskoj slojevitosti autorovog teksta dodaje i nijansiran odnos suvremene publike prema tom vremenu, stvarajući predstavu iznimno visokih dometa.

  Produkcija: Kamerni teatar 55, Sarajevo
  
  Redatelj: Kokan Mladenović
  Dramaturg: Vedran Fajković
  Scenografkinja i kostimografkinja: Adisa Vatreš Selimović
  Asistenti redatelja: Amra Hadžihafizbegović i Amar Čustović

  Igraju:
  Mahmut Zolj: Emir Hadžihafizbegović
  Sena Zolj: Gordana Boban
  Dino Zolj: Mirsad Tuka
  Tetka, Drugarica Buba, Šintorova majka, Štakina majka: Tatjana Šojić
  Dino Zolj: Davor Golubović
  Dolly Bell: Elma Juković
  Šintor: Muhamed Hadžović
  Tetak Besim, Cvikeraš: Admir Glamočak
  Kerim Zolj, Vlado Kliker: Sabit Sejdinović
  Rasim Top, Najavljivač: Amar Selimović
  Kiko Štaka: Saša Krmpotić
  Midho Zolj: Sin Kurt

  @ Tomislav Kurelec, 14. studenog 2019.    

   

Piše: