Minimalizam glumačkog izraza

34. Gavelline večeri, Zagreb, 11. - 23. listopada 2019., Atelje 212, Beograd: Dragoslav Mihailović, Petrijin vijenac, red. Boban Skerlić

• 
  
  Roman Dragoslava Mihajlovića Petrijin vijenac, poznat i u filmskoj adaptaciji iz 1980. redatelja Srđana Karanovića (film je iste godine nagrađen Velikom zlatnom arenom na Pulskom filmskom festivalu), predložak je predstave beogradskog Ateljea 212, koja je gostovala u Zagrebu kao dio programa 34. Gavellinih večeri. Dramatizacija Mile Mašović-Nikolić usmjerava se na tri Petrije, tri glumice koje igraju isti lik na istoj sceni, ali u različitim situacijama i životnim okolnostima. Takvo dramaturško rješenje, dosljedno provedeno i kroz režijska rješenja Bobana Skerlića i druge elemente scenske fakture - osobito scenografiju (Goran Stojčetović) i kostime (Tatjana Radišić), dominanta je  ove predstave te je čini značenjski vrlo zanimljivom i pluralnom, unatoč jasnom prostornom i vremenskom okviru predloška.
  
  
  
  Petrija je žena u društvu čiji su okviri ponašanja jasno određeni muškom dominacijom i ženskom podređenošću, pa ipak u tom i takvom društvu nalazi svoj smisao i egzistencijalni proboj, unatoč razočaranjima za koja najčešće nije sama kriva. No, bilo bi pogrešno i usko Petrijin vijenac promatrati samo kao predstavu o patrijarhatu i muško-ženskim odnosima. Ona to jest, no tek jednim dijelom. Dramaturška intervencija sadržana u uspostavljanju tri Petrije, koje formalno istovremeno jesu jedan lik, no igran od tri glumice (Marta Bjelica, Jovana Gavrilović, Milica Mihajlović), omogućuje razdiobu identiteta i preispitivanje ženskog karaktera unutar samog sebe, a ne samo u relaciji prema muškarcima u društvu s kojima dolazi u susret. Značenjski je Petrijin vijenac polivalentna predstava, omogućuje uvid u višestranost odnosa između Petrije i drugih, ali se fokusira i na Petrijinu karakterizaciju, omogućujući izgradnju njezinog lika kao simbola koji neće u bitnome biti obilježen svojim podrijetlom, smještajem dramske radnje u određeni kontekst i tako se samosužavati.

  Stilizirani kostimi te osobito polivalentno, vrlo uspjelo i kreativno scenografsko rješenje rešetkastih elemenata čija je funkcionalnost neupitna a značenje mnogostruko (od zarobljenosti, preko odnosa do mogućnosti kidanja), dominiraju vizualnim segmentom predstave. Koreografsko rješenje triju Petrija koje su stalno na sceni može isprva djelovati zbunjujuće s obzirom na to da se sve glumice kreću, nisu u zamrznutom prizoru ili statične kad ne igraju svoju inkarnaciju naslovnog lika, vrlo se brzo prihvaća kao integralni dio koda predstave i ne smeta gledateljskom iskustvu. Izgrađeni scenski univerzum vješto balansira između singularnosti i univerzalnosti te pokazuje promišljenu i uspjelu vezu vizualnog i značenjskog segmenta predstave. Isto vrijedi i za scensku glazbu autora Mate Matišića.

  Lakoća minimalizma, koja karakterizira glumački izraz Petrijinog vijenca, pokazala se temeljitim i uspjelim rješenjem, osobito u potencijalno nezgodnim prijelazima fokusa s jedne na drugu Petriju. Iako sve tri glumice donose ponešto zajedničkom liku, fokus nije na nekoj od karakteristika koju bi jedna od njih trebala iskazivati snažnije a druga suptilnije, nego na cjelini koju ostvaruje svaka od glumica. Minimalistički i bez mnogo objašnjavanja značenja i zaključci se uvelike prepuštaju gledateljima. I ostale uloge, osobito muške, funkcioniraju na sličnim principima, bez oblikovanja i prezentiranja zadanog stava prema likovima, što ih čini zanimljivijima i nimalo plošnima.

  
  
  Jedna od konstanti 34. Gavellinih večeri su predstave nastale prema djelima čije su filmske verzije već stekle stanoviti kultni status (Sumrak bogova, Sjećaš li se Dolly Bell?). Među njima najuspješniji je upravo Petrijin vijenac, što je potvrdilo i proglašenje ove predstave najboljom od žirija kojeg su činile Biserka Ipša, Anica Tomić i Gea Vlahović.

  Produkcija: Atelje 212, Beograd
  
  Režija: Boban Skerlić
  Dramatizacija: Mila Mašović-Nikolić
  Dramaturgija: Jelena Mijović
  Scenografija: Goran Stojčević
  Kostimografija: Tatjana Radišić
  Skladatelj: Mate Matišić

  Glume: Marta Bjelica, Jovana Gavrilović, Milica Mihajlović, Ivan Marković, Tihomir Stanić, Igor Đorđević/Bojan Žirović, Jelena Rakočević, Isidora Minić, Branislav Zeremski, Vladislav Mihailović
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 14. studenog 2019.

Piše: