Raritetni primjer klasičnoga dramskog teatra

HKD Teatar, Rijeka: Isaac Bashevis Singer, Tajbele i njen demon, red. Egon Savin

• Smještena u siromašni poljski ruralni patrijarhalni mikrokozmos u kojem se isprepliće stvarnost i iluzija priča Tajbele i njen demon čuvenoga poljsko-američkog književnika Isaaca Bashevisa Singera, smatra se jednim od najljepših ljubavnih radova prošloga stoljeća. Kombinacijom tradicionalnih jidiš tekstova prožetih izvrsnim poznavanjem Biblije, psihoanalize, a na koncu i fantastičnoga – Singerov tekst predstavlja nesumnjivo potentan i nadasve zanimljiv scenski predložak. Stoga je ova, kako se običava nazivati, moderna alegorija o demonu ljubavi i istinskoj erotskoj čežnji koju prožimanjem arhaičnoga s duhovitim resi majstorski pripovjedački ton – redatelju Egonu Savinu poslužila u svojevrsnoj evokaciji, doduše, danas već uistinu rijetkoga, ali svakako uvijek dobro došloga klasičnog dramskog teatra.
  
  Postavivši tako u središte scenske zaokupljenosti Singerov predložak kao ogledni primjerak izvanredne snage pisane riječi protkane židovskom kulturom, kabalom i misticizmom – Savinova inscenacija u kontekstu suvremenih teatarskih strujanja nesumnjivo predstavlja korak unatrag, povratak u vremena kada su u hijerarhiji scenskih elemenata pisac i tekst zauzimali dominantno mjesto. Redateljski je potez tako ostao u potpunosti vjeran predlošku koji scensku energiju eksplicira prije svega u snazi glumačke ekspresivnosti, sposobnosti dikcije i intonacije, a u čijoj su podređenosti (u tom kontekstu vladavine tekst) i minimalistička scenografija, dizajn svjetla pa na koncu i izbor glazbe.
  
  Smjestivši tako priču u hladan i pomalo klaustrofobičan prostor što u scenografskim rješenjima Ljerke Hribar (mjesta su zbivanja označena pomicanjem crnih ploha) evocira poljski zaselak iz 19. stoljeća (u tom kontekstu spominjemo i kostimografiju Danice Dedijer čiji kostimi prizivaju arhaično židovsko ozračje) – Savinova je scenska zaokupljenost usmjerena na propitivanje mogućnosti insceniranja naracije, gole riječi kojoj u teatru lišenom snažnih vizualnih efekata, osiromašenom od bilo kakvih intermedijalnih elemenata i bez ustrajavanja na tjelesnom ili pak eksperimentalnom, nesumnjivo prijeti opasnost od patetike, deklamacije pa na koncu i monotonije.
  
  Singerova Tajbele počiva na drevnoj mudrosti Talmuda što snagom riječi priziva drevni misticizam i snažnu simboliku. Izvanredno poznavanje muškoga spola kojega otkriva u mračnom svijetu taštine te krvave i nastrane snage libida suprotstavljeno je nepredvidivoj ženskoj čulnosti i snažnoj erotskoj čežnji. Tako siromašni učenjak Alhonon kojega u predstavi izvrsno interpretira Damir Orlić poprima demonski lik što snagom mračne strasti na prijevaru dobiva lijepu agunu Tajbele odnosno Ivanu Krizmanić. Po starom židovskom zakonu ona se ne može razvesti i ponovno udati ako za to ne dobije pismenu dozvolu, no strast kojom je zaokuplja demonska ljubav poprima oblik fantazma i neurotičnoga svijeta gotovo mitskih sila, pa je u tom kontekstu spremna na sve.
  
  Osjećajući tako istodobno nevjerojatnu odvratnost i gađenje spram Alhonona (za kojega se prevarena i udaje), ali i snažnu erotsku pohotu za njegovom drugom (demonskom) prirodom– surovi je nagon odvodi u semantiku delirija i ljubavne fikcije. Međutim, priča koja ženu otkriva u svijetu snažnoga spolnog nagona što zaokupljuje čitavo njezino biće, nesumnjivo priziva feminističku kritiku i implicira često spominjani Singerov ženomrzački stav. No, ustrajavanjem na svojevrsnoj naivnoj scenskoj poetici, Savinu je uspjelo izbjeći moguće feminističke konotacije. Uzdignuvši tako prijevaru na duhovitu razinu gotovo blisku ironiji zaokreće u smjeru glumačke izražajnosti koja postaje i ključnim elementom predstave.
  
  Dualizmom života i smrti, prožimanjem nježne prirode Erosa i mračne strane Tanathosa, Orliću je u potpunosti uspjelo dvojno scensko uobličavanje što snagom dikcije i zavidnom intonacijom u askezi prostora igre ostavlja dojam gotovo izvrsne scenske slike. Pokriven tako bijelom plahtom (u ulozi demona) čime mu je onemogućena i najmanja mimika odnosno gestikulacija, Orlić gradi egoistični i pomalo narcistički muški svijet što snagom Singerova jezika egzistira negdje između onanije, oniričke prirode i osjećajne ženske seksualnosti.
  
  U tom se kontekstu kao dorasla partnerica otkriva Ivana Krizmanić koja osobitu izražajnost postiže u trenucima vladavine suptilne erotike što na koncu poprima oblik neurotične patnje, a tragično završava u Tanathosu kao liku nužnosti i paradoksalnom demonskom Erosu. U ovom nam je kontekstu potrebno još spomenuti i kočopernoga torbara Manašu, lukavca kojega u solidnoj interpretaciji Dražena Mikulića razdire spolna želja što ga vješto uvodi u priču o Tajbele i Alhononu. Poštovani autoritet koji se poput deus ex machina upliće u događaje na sceni i primiče kraju svu tragiku događaja simpatično utjelovljuje Nenad Šegvić.
  
  Iako je dakle riječ o priči koja izuzev muško-ženskih odnosa počiva prije svega na sjajno zamišljenom imaginarnom svijetu u kojem se ljubav ostvaruje kao mračna demonska snaga i koja kroz riječi priziva snažnu misaono-refleksivnu sliku – Savinova je interpretacija, bez obzira na potpuno legitiman redateljski zahvat, zakinuta vizualnim dojmom koji predložak gotovo nužno nalaže. Ustrajavanjm na jeziku koji bez sumnje predstavlja sjajan scenski prijevod (u tom kontekstu valja pohvaliti jezičnu savjetnicu i asistenticu redatelja Editu Karađole) vizualni trenuci oput izvanrednoga prizora u kojem Orlića usredotočena pogledom kroz usko okno sobe obasipa snažan snop žute svjetlosti (oblikovatelj svjetla Dalibor Fugošić) čime se priziva tzv. sursum odnosno težnja da postane grom ili mač zapravo herojski lik koji će iz ljubavi ubiti ženu – u takvoj su dramaturgiji rijetki i u potpunosti ostavljeni po strani.
  
  Carstvo riječi onemogućuje potpunu audio-vizualnu scensku transcendenciju (u tom kontekstu valja spomenuti i Klezmer, tradicionalnu jidiš glazbu koja svoju ilustrativnu funkciju dobiva tek u smjenjivanju prizora kao najavljivač budućih događaja) što svom silinom jezičnih slika navire iz svih stranica Singerova predloška, a koju je Savin ogolio do posljednje linije dramskoga.

  © Iva Rosanda Žigo, KULISA.eu, 15. listopada 2008.

Piše: