Zahtjevno gledateljsko iskustvo

34. Gavelline večeri, 11. - 23. listopada 2019., Jugoslovensko dramsko pozorište, Beograd: Anton Pavlovič Čehov, Ujak Vanja, red. Egon Savin

• Ujak Vanja, kao i druge drame Antona Pavloviča Čehova, bavi se vremenom koje neumitno prolazi, dok se među ljudima ne događa ništa što bi toj prolaznosti dalo neki smisao, neku svrhu višu od dokazivanja kako je čovjek na kraju prolazno biće nadjačano vremenom. Atmosfera te i takve tjeskobe nemoći nad prolaznošću i neostvarljivosti želja za koje se nije spremno ili moguće pomaknuti, ocrtani su u Ujaku Vanji Jugoslovenskog dramskog pozorišta, predstavi koju je režirao (i za nju adaptirao Čehovljev tekst) Egon Savin, a gostovala je na 34. Gavellinim večerima. Na početku, pred publikom se otvara prizor koji od prvog trenutka gradi vremensku tjeskobu, svijest o atmosferi prolaska i gubitka bez snage za otpor. To signalizira potpuna tišina, koju povremeno probijaju glasovi u replikama izgovorenima istovremeno dubokom mirnoćom i izrazitom tjeskobom, a glazba im se pridružuje tek suptilno i polagano, u prijelazima između prizora i trenucima pojačavanja neumitnosti prolaznog vremena. Scenografsko rješenje (potpisuje ga redatelj Savin) nastavlja se na takvu koncepciju, koja u prvi značenjski i receptivni plan postavlja atmosferu tjeskobe čije obilje i trajnost Ujak Vanja i, uopće, Čehovljev dramski opus postavlja pred svoje čitatelje i gledatelje.
  
  
  
  Scena je, naime, podijeljena na dva dijela nizom od četiri visoka otvora, prozora zatvorenih golemim roletama, koje glumci povremeno otvaraju i zatvaraju. Moguća značenja su višestruka - od pokušaja provjetravanja, preko ustajalosti (dijelovi roleta su, unatoč impresivnim dimenzijama, slomljeni), do odvajanja dvaju svjetova - onog vani, u kojem se s vremenom barem pokušava nositi i onog unutra, u kojem vrijeme samo čini svoje i dokazuje se kao nesmiljeno. Bez obzira na značenjsku mnogostrukost, ili baš opravdano njome, scenografsko rješenje pokazuje se kao bitan, integralan dio predstave, stvaranja specifične atmosfere i neprekinute podijeljenosti prostora na onaj izvan i onaj unutar kuće, što sugerira i unutarnju podijeljenost likova između stvarnih dosega mogućnosti i želja.

  
  
  Napukline trajnosti i nepomičnosti vremena koje mehanički prolazi, ali psihološki se doima zaustavljenim, zakočenim u nemogućnosti ostvarenja ljubavnih, obiteljskih, socijalnih nazora i želja likova, u ovom su Ujaku Vanji prikazane vrlo doslovno. Suočava se gledatelje s vrlo sporim tijekom predstave, koja ne djeluje uspostavljenom kako bi uobičajenim sredstvima okupirala gledateljsku pažnju. Iako je Čehovljev dramski tekst ponešto modificiran i kraćen, to se ne čini kao izoštravanje dramskih sukoba niti prilagođavanje gledatelju kojega se želi okupirati dinamikom prizora. Suprotno, okupiranje se provodi sredstvima postizanja atmosfere protjecanja i zadatosti, nemogućnosti i neuspješne borbe protiv te nemogućnosti. Potrebna je, stoga, prilična gledateljska koncentracija kako bi se ovog i ovakvog Ujaka Vanju, predstavu koja je sva usmjerena vremenu i naglasku na njegovo trajanje i neproničnost tako stvorene atmosfere, pratilo bez zamora. Moglo bi je se, na prvi pogled, ocijeniti sporom, pa čak i dosadnom za suvremenog gledatelja. I to je do neke mjere točno. No, njezina je vrijednost upravo u tome što otvara mogućnosti dramskog vremena, na neki ga način istovremeno sabirući i rastežući.

  Glumački izraz, shodno koncepciji predstave u minimalističkim potezima, jednako je minimalistički, bez velikih poteza i izražene teatralnosti. U tome je osobito uspjela kreacija ženskog dijela ansambla, glumica Marije Vicković kao Jelene Andrejevne i Milice Gojković u ulozi Sofije Aleksandrovne. I kostimi Jelene Stokuće značajni su i znakoviti, osobito u bojama, suprotnosti zagasito crvene i sivo-crnih tonova, jer sve boje pridonose cjelini, a opet naglašavaju ponešto harlekinovske odnose između likova.

  Sveukupno, Ujak Vanja Jugoslovenskog dramskog pozorišta relativno je konzervativna, svakako ozbiljna i za gledanje zahtjevna predstava koja dosljedno poštuje i razumije Čehovljevu dramatiku. Zbog toga, iako na trenutke može biti zamorna, nikako nije prazna nego pregnantna mogućnostima gledateljskog iskustva.

  Autor adaptacije, redatelj i scenograf: Egon Savin
  Prevoditelj: Kiril Taranovski
  Kostimografkinja: Jelena Stokuća
  Scenski govor: Ljiljana Mrkić Popović
  Oblikovatelj svjetla: Dejan Draganov

  Glume: Bogdan Diklić, Marija Vicković, Milica Gojković, Branislav Lecić, Nenad Jezdić, Dubravko Jovanović, Aleksandar Nikolić
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 6. studenog 2019.

Piše: