Dubinski refleksi kreativnih praksi

Sandra Uskoković, Anamnesis: Dijalozi umjetnosti u javnom prostoru, UPI-2M PLUS d.o.o., Zagreb.

  • Knjiga Sandre Uskoković nudi odabir prisjećanja, uspomena, ali i onih izgubljenih, zaboravljenih, pa čak i izbrisanih pustolovina i snova koje zazivaju umjetnici svojim iskoracima, pa i hrabrim suprotstavljanjima očekivanim slikama svakodnevlja. Ona nudi izbor onih u javnim prostorima odigranih, promišljanih, dogođenih i željenih intervencija, akcija, umjetničkih zagovora pa i, recimo tako, artističkih inicijativa koje su, često možda i mimo njih, svojim aktivizmom htjele biti ogledalom vremena. Njezin izbor umjetnika o kojima piše biran je i nije slučajan: Boris Bakal (Bacači sjenki), Tomislav Gotovac, Petar Grimani, Igor Grubić, Sanja Iveković, Ivana Jelavić, Božidar Jurjević, Zlatko Kopljar, Ivan Kožarić, Kugla glumište, Siniša Labrović, Zoran Pavelić, Edita Schubert, Sandra Sterle, Slaven Tolj. „Knjiga Anamnesis: Dijalozi o umjetnosti u javnom prostoru predstavlja odabrane radove hrvatskih umjetnika od devedesetih godina prošlog stoljeća do danas, koji istražuju kako percipiramo, zamišljamo i doživljavamo, te na koji način oblikujemo javni prostor.“ – uvodno zapisuje autorica u pokušaju oblikovanja „matrice teorijskih i subjektivnih umjetničkih odgovora.“ U ogledalu koje zrcali alibije, upozorava, podsjeća i, u ovom slučaju, ne zaboravlja. Kada je kazalište u pitanju, onda definitivno i jedino tako. Zato ću u ovom preporučujućem listanju stranica knjige Anamnesis Sandre Uskoković i okupljenih „dijaloga umjetnosti u javnom prostoru“, kojima ona sužava i usložava fokus svojih interesa, izdvojiti onaj dio koji spada u izvedbene umjetnosti i, još fokusiranje, na jednu predstavu koja je po meni (a i po mnogima još) jedna od najznačajnijih i najhrabrijih ambijentalnih predstava Dubrovačkih ljetnih igara, što možda ima smisla podsjetiti u ovom ljetu 70. obvezujuće festivalske obljetnice.



    Kronike od Igara bilježe, a oni s dovoljno godišta još se sjećaju, Dubrovačkih dana mladog teatra 80-tih. Kazališnog projekta, kojeg je tadašnji umjetnički direktor dramskog festivalskog programa Georgij Paro uklopio unutar etabliranog koncepta dramskog programa Igara i koji je, naročito prve godine dubinski propitao, preispitao i razložio ambijentalni teatar Igara. „Paro je želio stanovito osvježenje i smirene mlađahne prijedloge nove ambijentalnosti Igara, jer se vidjelo da koncept M. Foteza pokazuje rupe. No, već je prva godina Dubrovačkih dana mladog teatra izazvala posvemašnju euforiju, ne samo na razini urbane dinamike nego i ambijentalnih novina od kojih se dio već oslanjao na sraz s tehnološkim izazovima. Formula koja je u prvi plan stavljala mladost u smislu inovacije, a koja nema institucionalno, birokratsko ograničenje ni opravdanje, upravi Igara nikako nije bila po volji.“ – zapisat će Gordana Vnuk u prikazu Hrvatska alternativna scena sedamdesetih (Kazalište 43/44, 2010.).

    Spomenimo i sudionike tog kratkotrajućeg „festivala u festivalu“: Teatar Roma (Skopje), Eksperimentalno kazalište Comuna (Lisabon), Zvukovno kazalište Hidrigizma (Ljubljana), Dogtroep (Amsterdam), Divadlo na Provazku (Brno), Pozorište Dvorište (Beograd), Bread and Puppet Theatre (New York), Sergio Bini (Firenca), Kazališna družina Coccolemocco (Zagreb), Studentski teatar Lero (Dubrovnik), Omladinska grupa Žrnovo (Žrnovo), Kugla glumište (Zagreb), KUD Petar Hektorović (Stari Grad na Hvaru), Glumačka družina Histrion (Zagreb). Iako u Dubrovniku okupljeni sa svih strana svijeta, ovi pozvani suvremeni hrabri, neopterećeni i na sve spremni alternativni pometnici, petnaestak dana, sutona, noći i jutara osvojili su prostore grada, ne dopuštajući mu da ih zavede svojim turističkim uljepšanim licem i destinacijskim zavodljivostima. Sve je tih dana bilo pomaknuto, otvoreno, moguće i nestvarno. Od samog mimohoda živopisnih povorki Stradunom, toliko drugačijim od tradicionalnog ceremonijala otvaranja Igara, do zgusnutih izvedbi koje su sustizale jedna drugu razmještajući  publiku dubrovačkim poljanama, ulicama, đardinima, tvrđavama i svim onim ostalim prostorima koji su pamtili festivalske izvedbe, ali ne i ovakve beskompromisne upade intrigantnih kreativnih iskoraka i provocirajućih izazova koji su računali na posljedice. Amneziji usprkos. Ili možda, u dosluhu s njom.

    Kugla glumište poslije povratka iz Dubrovnika ljeti 1980, snimljeno ispred Kuglinih prostorija u Savskoj 25, u sklopu Studentskoga centra. S lijeva, stoje: Zlatko Burić Kićo, Zoran Šilović, Dunja Koprolčec (u ruci drži nagradu <em>Orlando</em> dodijeljenu na Dubrovačkim ljetnim igrama za predstavu Ljetno popodne), Damir Bartol Indijanac, dolje: Jurij Novoselić. Snimio: Mladen Babić

    U odlomku knjige Međuprostor Sandra Uskoković posebno, s razlogom i s pravom, izdvaja dubrovačku prisutnost Kugla glumišta, grupu mladih kreativnih ljudi punih energije s viškom adrenalina i jasnog umjetničkog koncepta, do tada itekako prepoznatog na prostorima bivše države. „Naš rad pokušavamo smjestiti u međuprostor koji nije ni umjetnost, u tradicionalnom smislu te riječi, tj. gotova predstava, a ni običan život. Zahvaljujući upravo tom međuprostoru, čini nam se da uspijevamo izbjeći da naša družina u svojoj organizaciji preuzme hijerarhiju koja je uspostavljena u svakoj društvenoj organizaciji koja ima pred sobom određeni cilj“- govorili su o svom kazalištu oni okupljeni u Kugli. Kazalište crne kutije nisu priznavali. Bili su drugačiji. Svoji. I usprkos. Kugla je bio kondenzirani i ne samo simbolički njihov svemir koji se raspadao i skupljao prostorima koje su odabirali i u susretima koje su provocirali. Tamo, u krhotinama, gdje se ne očekuje Talija. I gdje svjesno sumnjajući muze, pristaju na hepening, zatečene očuđenjem prostora, računajući, piše autorica, na „moć slučaja i plodne greške“. A kada je u pitanju međuprostor, onda im je Dubrovnik bio idealnim izborom. Ono nešto lijepo, bogato tradicijom, opterećeno skladom, umorno vlastitim prepoznavanjima, samozadovoljstvima i, usprkos svemu i svima, ostavljeno. Kako je zapisao u svojim Dubrovačkim zrcalima Milan Milišić: „Tašt na svoj Stradun i svoj akcenat, na svoj zemljopisni položaj i svoju povijest, na svoju jedinstvenost i klimu... Tašt ništa manje na svoje velike sinove i kćeri koji su ga, ne mogući u njemu više izdržati - napustili! Dubrovnik je sam sebi ideal i ta narcisoidna zagledanost u sebe, to zurenje u bonacu da se ulovi savršenstvo svog obrisa, čini ga punim predrasuda. Dubrovnik je neizdržljiv i divan. Neizdržljivo divan.“ Tako piše Milišić i zaključuje: „U svojoj biti, u suštini svog trajanja, Dubrovnik nije ništa drugo do neprestana negacija. Lijepo kameno NE po kojemu se izlijeva lava šiloka“.

    Eto idealnog međuprostora sa svojim, samo gradu znanim, spomenima i za Kuglinu predstavu Ljetno poslijepodne ili što se desilo s Vlastom Hršak - velikim projektom u kojem je sudjelovalo nekoliko kazališta (Kugla glumište, Dogtroep, Coccolemocco, Studentski teatar Lero, Teatar mladih Alternativa i drugi) okupljenih tih dana u Dubrovniku, predstavu koja se začinjala animacijama i mimohodom, procesijom uz Pile, te izvedbama na staroj festivalskoj ljetnoj pozornici, u parku Gradac i onda, nakon novog mimohoda, na žalu male plaže nekadašnjeg kupališta Šulić u Kolorini. Cijeli grad bio je u funkciji teatra tih dana. Glumci i oni oko Kugle spavali su u prostoriji Teatra Lero u Ulici Ilije Sarake, uz česta policijska vizitavanja, Lazaretima, na Dančama, Banjama i Komardi, kad ih ne bi na razgovore privodili čuvari reda. Grad je bio njihov prostor slobode. Njihovo ročište snova. Kod slastičarne Cele bilo je malo blatno dvorište s kokošima i „drugim domaćim životinjama“, oko Orlanda služila se šljivovica, otvorili su nikom potrebne prodavaonice na tajnim mjestima gdje se ništa nije moglo kupiti ali su se mogli vidjeti artefakti predstave koju su živjeli. Na Brsaljama smo se konačno okupljali i išli u pustolovinu koja je računala na interakciju s publikom, odavno sa susjedima, uličnim čistačima i poljevačima Straduna.

    Anica Vlašić (kao Djevojka sa zlatnim ribicama) i Dunja Koprolčec (kao Direktorica cirkusa) u predstavi <em>Priča o djevojci sa zlatnim ribicama</em> i cirkusu <em>Plava zvijezda</em>, Kugla glumište, 1979, izvedba u parku Maksimir. Snimio Ivan Mršić Priča o djevojci sa zlatnim ribicama i cirkusu Plava zvijezda oko Orlanda, na danas nezamislivo praznom prostoru u Gradu, najavila je nastavak amarkordovskih uprizorenja frivolnih ali životnih priča objavljenih tada u Vikendu i crnoj kronici Večernjeg lista o trgovačkoj pomoćnici u Slavoteksu - Vlasti Hršak, koja pod hipnozom putujućeg mađioničara prvi put osjeti slast pozornice. Šarlatanska cirkuska trupa nije ju je uspjela vratiti svijesti. I mi pratimo njeno putovanje snovima, halucinacijama, životnim tragovima gorkih, tužnih i bolnih odjeka. I sami izgubljeni u njenoj nesvjestici. U svojim snovima ona se zaljubljuje, pjeva šlagere (Dogtroep i grupa Film), u žaru plesa gubi cipelu, ali zauvijek ostaje Trnoružica. Princ koji će je poljubiti dio je sna. Jednako kao njen završni zlokobni san, nezaboravni prizor u kojem gola Dunja Koprolčec (kao Vlasta Hršak) ulazi u tamu mora podno Lovrjenca i nestaje u njenim dubinama dok velika plamteća ptica nadlijeće nebo i nestaje u noći. Nezaboravan i jedan od najljepših i najpoetičnijih prizora u teatarskoj kronologiji Igara.

    Damir Bartol Indijanac i Dunja Koprolčec u predstavi <em>Bijela soba</em> Kugla glumišta, 1978, Zagreb, jezero Bundek. Snimio Ivan MršićIskoristimo ovaj kratki amnezijski poticaj, pa odajmo spomen umjetničkom tragu Dunje Koprolčec, glavne kreatorice Kuglinih pojavljivanja, pa i ovog dubrovačkog. Nakon dubrovačke epizode putovala je Mediteranom i, piše Branko Matan u svom sjetnom spomenu: „Sredinom osamdesetih u jednom pismu govorila je o svojoj smrti, o tome kako bi željela umrijeti. Uz pismo bila je priložena kopija pjesme koju je tada otkrila, Brechtove  Empedoklove cipele. Smrt koju je prepoznala kao blisku javila se iz te pjesme.“  I u pismu je citirala završne stihove: „Nije želio nestati / pred njihovim očima / više je volio – ništa.“. Umrla je zadnje noći prosinca 2008. godine u Granadi. Ostajući zauvijek u Andaluziji neuzvraćenih ljubavi.

    „U Dubrovniku se jednostavno dogodio drukčiji teatar od onog na kakav se u njemu naviklo. Odatle gnušanje, gnjev, netrpeljivi, križarski pokliči u obranu prave, čiste visoke umjetnosti. Nitko od tih osporavatelja nije se potrudio objasniti što je to 'nešto' osim nekim negativnim, banalnim epitetima.“ – piše Dalibor Foretić u svojoj važnoj knjizi Hrid za slobodu. U Dubrovniku se dogodio istinski teatar, teatar izvan baršunastih loža i protokola ostavljenih prvih mjesta u gledalištu. Teatar koji životu hrli ususret želeći mu pogledati u lice, vidjeti njegove mijene izvan pomodne sadašnjosti, i želi biti dio „kontinuiteta koji ga osnažuje“. Dunja Koroplčec dobila je tog ljeta Nagradu Orlando za najznačajnije dostignuće u dramskom programu 31. Dubrovačkih ljetnih igara. Obrazloženje nagrade po svemu je dosluhno konceptu knjige Sandre Uskoković, pa u ovoj igri odabranih i nametnutih amnezija zaslužuje kraći izvod: „...Kugla glumište je svojim poetskim nadograđivanjem i smionim intervencijama u ambijent parka Gradac i oko njega pokazalo vrlo zanimljive, svježe i nove mogućnosti igranja na otvorenom u Dubrovniku. Pokazali su, koristeći se raznim medijima i najrazličitijim teatarskim sredstvima, kako se predstava može misliti i onkraj estetiziranosti, onkraj začuđenosti i zaokupljenosti povijesnim prostorima grada, kako u njemu može zazvučati i uklopiti se u njega predstava s vrlo suvremenim temama i korištenjem raznih, često prezrenih oblika tzv. masovne kulture“. Obrazloženje žirija nagrade, spomenimo i to, većinom glasova usvojili su: Petar Brečić, Dalibor Foretić, Majda Knap i Slobodan Miletić a Josip Pavičić se „ogradio od takve odluke“. Priča o Nagradi Orlando tog ljeta, skandalima koji su uslijedili i raznim ograđivanjima, ali i brojnijim odobravanjima, sigurno zaslužuje širi prostor, drugačiji povod i novi kontekst.

    Fotografija s gostovanja <em>Coccolemocca</em> u Skopju godine 1979. s predstavom <em>Čega nema tog se ne odreci</em> Branka Matana. S lijeva: Gordana Vnuk, Zoran Arbutina, Dolores Valković, Ana Babić, Božo Kovačević, Josip Radić, Branko Matan, Marina Štembergar, Burhan Rahim, Tihomir Milovac i Branko Brezovec

    Branko Brezovac i kreativni tim Dubrovačkih dana mladog teatra uspio je da izvedba Kugla glumišta tog ljeta okupi u Dubrovniku impozantan skup teatrologa, ljudi od teatra i publike koja im je hodočastila. I ne slučajno u gradu Marina Držića. Istog onog i ne samo komediografa koji je skončao u Veneciji i kojem su u gradu, kada su primili vijest o njegovoj smrti, popisali ono što je ostalo iza pokojnika: nekoliko kućanskih predmeta, jedna sablja, osam noževa, prsten s crvenim dragim kamenom i jedna staklena kugla.

    Sandra Uskoković u knjizi detaljno prati i analizira sve važnije Kugline izvedbe, kontekstualizirajući ih i analizirajući: „U radu Kugla glumišta pedagogija premješta umjetnike od 'relacijske' prakse (otvorena-završena druželjubivost dovoljan je dokaz društvenog uključivanja) prema diskurzivnim situacijama s visokom razinom intelektualnosti. Cilj je proizvodnja dinamičkog iskustva za sudionike, umjesto proizvodnje složenih umjetničkih formi. Otuda proizlaze Kugline paradističko-ludičke simulacije gotovo svih žanrovskih konvencija kazališne predstave.“

    <em>Radionica za pričanje, šetanje i izmišljanje</em> Nataše Rajković i Bobe JelčićaKugla glumište u Dubrovniku je 1980. godine ostvarilo svoju najupečatljiviju epizodu, a u festivalsku kronologiju ali i u noviju povijest hrvatskog glumišta upisalo važnu predstavu koju ne bismo smjeli zaboraviti. Baš kao i onu Bobe Jelčića i Nataše Rajković Radionica za šetanje, pričanje i izmišljanje, i ne tako davno, ali puno godina kasnije od Kugline i naše teatarske snomorice. Kako i zašto danas i ovom prigodom ovo malo i opširnije slovo o Kugli? U kojoj smo se to Amneziji našli i kako iz nje? Odgovara Sandra Uskoković: „U današnjoj suvremenoj kulturi amnezije i anestezije, opsesija javnosti memorijom sukobljava se s panikom i strahom od zaborava. To otvara pitanja: Aktivira li strah od zaborava želju za sjećanjem, ili je obrnuto? Stoga aktualna, suvremena debata o povijesti i memoriji nije isključivo uznemirivanje naših pogleda na prošlost, već fundamentalna kriza naše imaginacije prema alternativnim budućnostima.“

    Zato knjigu Sandre Uskoković treba preporučivati i imati je i onda odlutati u njenu i našu Amneziju, nadajući se da će nam biti bolje i da ćemo biti bolji, baš kao što ona sama u uvodu zaključuje: “Možda sam, ne znajući, govorila tek o svojem zadovoljstvu. A možda će i čitatelj u svemu pronaći svoje vlastito zadovoljstvo“. Nećemo znati je li u pravu ako knjigu ne pročitamo! Za početak. Suočeni s dijagnozom naše amnezije, ne sumnjajući u posljedice koje će nas zateći i onda kada svi budemo zaboravljeni.

    © Davor Mojaš, KAZALIŠTE.hr, 31. listopada 2019.

Piše:

Davor
Mojaš