A gdje je Pepeljuga?

Dječje kazalište Branka Mihaljevića i Gradsko kazalište Joza Ivakić Vinkovci: Charles Perrault, Pepeljuga, red. Vladimir Andrić

• 
  
  Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku u koprodukciji s Gradskim kazalištem Joza Ivakić iz Vinkovaca izvelo je 10. listopada 2019. svoju drugu ovosezonsku premijeru, mjuzikl za djecu prema motivima slavne dječje bajke Charlesa Perraulta Pepeljuga (vinkovačka premijera održana je 1. ožujka 2019.). Režija i dramaturgija povjerena je Vladimiru Andriću, kostimografija i scenografija Zdenki Lacini, glazba Igoru Valeriu, koreografija Maji Huber, izrada lutaka Tončici Knez te oblikovanje rasvjete Draženu Bulatu i Vladimiru Andriću.

  
  
  Priča o Pepeljugi (Matea Marušić) jedna je od najpoznatijih i vjerojatno najomiljenijih bajki svih generacija. Patnje i vrline skromne i dobre djevojke koju nakon smrti majke pod svoje preuzima ljubomorna i zla Maćeha (Antonija Mrkonjić) i njezine dvije kćeri (Katarina Šestić i Josipa Oršolić) nadaleko su prepoznate kao simboli vječne borbe poniženih i potlačenih. Bajka je prepuna simbolike i prekrasnih poruka, poput bunta odlaska na bal kako bi upoznala i na kraju i zadobila ljubav Princa (Dorijan Paulić), staklene cipelice koja predstavlja jednu određenu izabranicu srca i općenito pobjede ljubavi i dobrote te snage praštanja.

  Andrić je svoje viđenje Pepeljuge smjestio u žanr mjuzikla, što i nije loša zamisao u ideji. Pri tome je i kombinirao neke osnovne postulate dječje predstave te dobio mješavinu u kojoj se često javlja narator (topao i ugodan glas Ivice Lučića), radnja je protkana pjesmom i plesom, glumci komuniciraju s djecom, pojavljuju se vizualno iznimno dojmljive lutke (Starica, Kralj, gigantska usta koja objavljuju proglase, gigantske noge koje se nude Princu kada traži vlasnicu cipelice), kostimi su šareni i privlače pažnju, a takva je i scenografija. Na jednostavan način pokušalo se dobiti dojam veličine i bogatstva scene, pa tako cijeli pozadinski dio scene zauzima široki i visoki plošni prikaz dvorca s osvjetljenim stubištem, dok se na prednjem planu s lijeve strane nalazi izvor i nadgrobni spomenik, a s desne kamin koji predstavlja prostor kuće. Naizgled, sve se čini kako i treba biti. Međutim, problem se - kako to obično i biva, javio u dramaturgiji i režiji. Scenska prisutnost Pepeljuge kao lika vrlo je skromna i u djelovanju i u replikama, a jednaka stvar je i s Princem. Glavni likovi su tako postali plošni i nedorečeni, dok su Maćeha i Kćeri stavljene u prvi plan. One su zabavne, energične, aktivne, sveprisutne i jednostavno odnose svu pažnju. Samim time izgubila se i cijela priča i pouka, pa sve izgleda kao plesni i pjevni nastup s ponekim govornim intermezzom koji najviše učinka na publiku ima u naratoru.
  
  
  
  Plesni i pjevni dijelovi su predugi, kao i scene izmjenjivanja nježnosti bez riječi između Pepeljuge i Princa, izmjene scena općenito su grube i nezgrapne te remete protočnost radnje. Oblikovanje svjetla koje se koristi i kao simbol dužeg protoka vremena brzom izmjenom različitih boja i vrtnjom sata nastavlja se i kad radnja ponovo krene normalnim tokom. Kostimi su također zbunjujući jer na primjer Maćeha i Kćeri su kićaste i neukusne što i odgovara karakteru, ali zašto je onda Princ stilski obučen slično njima, a Pepeljugina haljina izgleda kao da je došla iz nekog potpuno drugog vremena? Zbunjujuće stvari se događaju i u samoj radnji, pa tako Vila daje Pepeljugi čaroban konac koji će sam isplesti haljine za Maćehu i Kćeri, a njoj daje čarobni mjesečev konac od kojeg si sama mora napraviti haljinu, dok cipelice dobije gotove.

  U ovakvom konceptu teško je komentirati glumce i lutkare koji bi zasigurno bili zahvalniji na drugačijem predlošku i režijskim postupcima. Ponajviše su se istaknule Katarina Šestić, Josipa Oršolić i Antonija Mrkonjić i to svojim plesnim i pjevnim sposobnostima, kojima je i dano prostora za razliku od ostalih. Matea Marušić je ne svojom krivnjom gotovo nevidljiva na sceni, dok je Dorijan Paulić ostavio potpuno bljedunjav utisak, izgledajući kao da je izgubljen u prostoru i vremenu. Općeniti dojam u scenskom pokretu i fizičkim radnjama Paulić i Marušić je slabiji, dok je općenito animacija lutaka na nezavidnoj razini.

  
  
  Andrićeva Pepeljuga predstavlja tako mješavinu mjuzikla, dječje predstave i lutkarstva koja je u ideji bila zanimljiva, ali je izgrađena na slabim temeljima. Nezgrapnosti i nelogičnosti u dramaturgiji i režijskim postupcima u kombinaciji s brojnim uporabljenim elementima doveli su do gubljenja osnovnih premisa i pretvaranja priče u puki plesni i pjevni nastup Maćeha i Kćeri.
  
  Tekst i režija: Vladimir Andrić
  Kostimografija i scenografija: Zdenka Lacina
  Skladatelj i glazbeni suradnik: Igor Valeri
  Koreografija: Maja Huber
  Oblikovanje svjetla: Dražen Bulat i Vladimir Andrić
  Asistentice kostimografkinje i scenografkinje: Marija Pletikosić i Larisa Vukić
  Izrada lutaka i rekvizite: Tončica Knez
  Izrada kostima: Zvonko Majdiš
  Fotografije: Kristijan Cimer
  
  Igraju i animiraju: Matea Marušić, Dorian Paulić, Antonija Mrkonjić, Katarina Šestić, Josipa Oršolić, Vladimir Andrić, Zorko Bagić
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 30. listopada 2019.

Piše: