Originalna i fascinantna teatralizacija

17. Festival svjetskog kazališta, HNK u Zagrebu, 28. rujna – 3. listopada 2019., Les Théâtres de la Ville de Luxembourg: Prema scenariju Larsa von Triera, Davida Piriea i Petera Asmussena, Lomeći valove, red. Myriam Muller

• 
  
  Nakon dugog razdoblja u kojem su brojni filmovi nastajali prema kazališnim komadima, sada je sve češća pojava da predstave nastaju na temelju filmova. I ekranizacije i teatralizacije su se najvećim dijelom temeljile na sličnosti filma i teatra. Međutim, ona je skrivala zamku u tome da najsličniji na prvi pogled - glumačke interpretacije i dijalog - potpuno različito funkcioniraju u ta dva bliska medija. Dijalog u kazalištu mora posredno opisati i ono što je na sceni teško vizualno uobličiti, pa se zbog toga neminovno mora razlikovati od običnog govora koji na filmu najprirodnije djeluje, jer kamera može prikazati i prostor u kojem se radnja zbiva, a nerijetko i krupnim planovima emocije i raspoloženja koja se kazališnom gledatelju u potpunosti mogu prenijeti tek glumom poduprtom i riječima. Zato niti najveća kazališna djela nisu jamstvo filmskog uspjeha, pa je primjerice tek mali dio ekraniziranih Shakespeareovih komada dosegao natprosječne vrijednosti, a tu zamku nisu izbjegle niti teatralizacije, pa se i na ovo područje može primijeniti dosjetka o prijevodu koji ako je lijep nije vjeran, a ako je vjeran nije lijep.

  To se nikako ne može primijeniti na scensko uobličenje scenarija Lomeći valove kojeg je redatelj Lars von Trier napisao u suradnji s Peterom Asmussenom i Davidom Piriem (koji nije naveden na špici). Von Trier je na snimanju taj scenarij često prilagođavao trenutnoj situaciji kako glumačkih inspiracija tako i vremenskih prilika, jer su eksterijeri gradića u škotskoj zabiti, posebice nemilosrdna kiša i vjetrovi, bili bitni u sugestivnom dočaravanju ne samo atmosfere nego i netolerantnosti i nehumanosti ekstremno konzervativne izolirane religiozne zajednice i njenom uništavanju jedinog bića koje je svojom dobrotom i ljubavlju te mračne ljude moglo primaknuti pravim ljudskim vrijednostima koje su temelj i njihove religije. Svjestan da njegova neobična protagonistica Bess ne samo svojom upitnim mentalnim zdravljem nego i nezemaljskom dobrotom može djelovati nedovoljno uvjerljivo, redatelj se trudio svoju filmsku sliku vizualno približiti dokumentarcu i to tako da je originalni filmski materijal presnimio na video, a s njega ponovo na filmsku vrpcu da bi dobio grubost i zrnatost slike koja djeluje dokumentarno, a kao kontrast tome je za iznimno sugestivnu protagonisticu angažirao sjajnu (u kazalištu već zapaženu) debitanticu Emily Watson. 

  
  
  Myriam Muller je od samog početka bila svjesna da zapravo ne postoji mogućnost pronalaženja teatarskog ekvivalenta nekima od Von Trierovih filmskih postupaka i na svu sreću se odlučila i uspjela pronaći svoj vlastiti kazališni izraz. Vidljivo je to već od samog početka u kojem Bess u izvanrednoj interpretaciji Chloé Winkel razgovara s Bogom i to tako da Bog govori kroz nju također njezinim (nešto izmijenjenim) glasom. Odvija se to na gotovo praznoj pozornici koju je (kao i vremenski neodređene kostime) osmislio Christian Klein. Promjena mjesta radnje naznačuje se tek ponekim komadom namještaja, ali se vrlo brzo otkriva da bitnu ulogu u oblikovanju ima pozadina koja u prvi mah djeluje kao jednostavna ploha. No, njezin gornji dio je zapravo ekran na kojem se povremeno pojavljuju kadrovi izravnog prijenosa zbivanja na sceni, što je osmislio Emeric Adrian, a snima ih Bernard Valléry krećući se među glumcima koji na njega ne reagiraju, što je možda svojevrstan redateljičin osobni komentar odnosa dva medija. Potom se postupno otkriva da je donji dio pozadine na jednom mjestu otvoren tako da Bess može izaći iz svoje zatvorene sredine u neke druge prostore sugerirane atraktivnim efektima rasvjete Renauda Ceulemansa.
  
  
  
  Drugim dijelom tog donjeg dijela pozadine dominira velika staklena ploha iza koje je bolnička soba u koju nakon nesreće dopremaju Jana, kojeg Jules Werner igra kao običnog čovjeka koji postaje zamjetljiv po svojoj strastvenoj ljubavi prema Bess koju svi ostali doživljavaju kao poremećenu osobu skromne pameti, koju neki vole zbog njezine dobrote a drugi sažalijevaju. Sve se to mijenja nakon nesreće na poslu, kada Jan ostaje oduzet. Duboko uvjeren da ljubav ne postoji bez seksa, Jan traži od Bess da mu dokaže svoju ljubav (bez koje će on umrijeti) tako da spava s drugim muškarcima i detaljno mu opiše svaku nijansu tih erotskih doživljaja. Bess je to strano, ali kad zaključi da će Jan bez toga doista umrijeti, potpuno se predaje izvršenju te njegove želje, zamišljajući da vodi ljubav s njime, ali to će je dovesti do sukoba sa sredinom koja je ne razumije, ne vjeruje joj i na kraju je osuđuje.

  
  
  Film i predstava Lomeći valove na razini fabule gotovo se ne razlikuju, pa ipak posebnosti medija, a i razlike između filmskog redatelja i kazališne redateljice, njihovih stilova i svjetonazora rezultirale su djelima koja su bitno drugačija ne samo po prosedeu nego i po značenjima. Von Trieru je vrlo važna tema ljudskog zla i dobrota koju se može naći tek u onim rijetkim drugačijim (često naizgled ne samo naivnim nego i mentalno ograničenim) bićima, a zatim i istraživanje neuobičajenih oblika seksa i njegove vezanosti za društveni položaj pojedinca. Na temelju tih tema, prisutnih u još nekim njegovim filmovima, Lars von Trier gradi  značenjski kompleksno djelo koje govori o egzistencijalnoj boli i patnjama, ali i o rigidnim društvenim normama koje uništavaju pojedinca.

  
  
  Myriam Muller je snažnije akcentirala neljudsko društveno uređenje kojim ravnaju muškarci, iako se tijekom predstave čini da je možda Bess svojom ograničenošću kriva za tragediju koja je pogađa, jer je sve samo umislila. Međutim, obrat na kraju - poslije njezinog sprovoda, kad uglavnom svi licemjerno govore o njezinoj dobroti i žale da ju je psihička bolest dovela do toga da povjeruje u nevjerojatan i nemoralan način spašavanja Jana koji je i tako umro, a on nakon svega teško se krećući ipak prođe pozornicom, ipak dovodi do dvojbe o tome što je prava istina o razlozima tragedije. A da bi gledatelj do kraja ostao emocionalno vezan za tragičnu sudbinu Bess i promjene motrišta u prikazu njezine tragične sudbine, uz redateljicu je ponajviše zaslužna vrlo nijansirana i u različitim mijenama protagonistice jednako uvjerljiva i sugestivna Chloé Winkel kojoj je pomogao i cjelokupni ansambl svojim preciznim i dojmljivim tumačenjem lica kojih je postojanje usmjereno prvenstveno na omogućavanje tragičnoj junakinji da pokaže svoja različita lica (koja ipak ostaju vjerna njezinim temeljnim svojstvima), što pridonosi kompleksnosti ove kazališne predstave najviših dometa. 
  
  Scenska adaptacija: Vivien Nielsen
  Prijevod s engleskoga: Dominique Hollier
  Redateljica: Myriam Muller
  Scenograf i kostimograf: Christian Klein
  Oblikovatelj svjetla: Renaud Cuelemans
  Obikovatelj tona: Bernard Valléry
  Oblikovatelj videa: Emeric Adrian
  Kamerman: Sven Ulmerich
  Asistenti režije: Antoine Colla, Sally Merres
  Fotografije: Bohumil KostohryzIgraju
  
  Igraju: Mathieu Besnard, Louis Bonnet, Olivier Foubert, Brice Montagne, Valêry Plancke, Clotilde Ramondou, Brigitte Urhausen, Jules Werner, Chloé Winkel
  
  @ Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 21. listopada 2019.   

Piše: