Interaktivna scenska instalacija

17. Festival svjetskog kazališta, Hrvatsko narodno kazalište, Zagreb, 28. rujna - 3. listopada 2019., Théâtre Vidy-Lausanne, Switzerland: Rimini Protokoll, Nachlass – Komad bez likova, red. Stefan Kaegi, Dominic Huber

• 
  
  Dokumentarni teatar u formi scenske instalacije bez glumaca okosnica su projekta Nachlass Stefana Kaegija (jednog od osnivača skupine Rimini Protokoll, koja se profilirala kao predvodnica upravo ovog teatarskog žanra) i Dominica Hubera. U Hrvatskoj, Nachlass je izveden u sklopu Festivala svjetskog kazališta u prostorima scenografskih radionica HNK u Zagrebu. Gledatelji su uvedeni u sterilno, ničim osim brojnih vrata obilježeno predvorje, iz kojeg se ulazi u malene sobe uređene različito - od minijaturnog teatra preko uredskog namještaja i dnevne sobe, do skladišta predmeta koji pripadaju humanitarnoj zakladi. U svakoj prostoriji istovremeno su smješteni uređaji za reprodukciju zvuka i/ili slike, malen broj gledatelja - desetak najviše, koji su ušli u prostoriju, po njoj se slobodno kreću (koliko je to moguće s obzirom na prostorne uvjete), razgledaju predmete i slušaju priču osobe koja je s tim interijerom povezana. Glumaca nema (zato i možda ponešto neprecizan podnaslov instalacije, Predstave bez likova) nego je sva naracija digitalna, video ili audio, te se često povezuje s predmetima izloženima u sobi - poput fotografija, osobnih memorabilija s putovanja, rasporeda namještaja u uredu i slično.
  
  
  
  Ukupno je osam priča različitih okolnosti i sadržaja, no povezuje ih temeljni motiv – smrt, odnosno iščekivanje smrti i potreba nošenja s njezinom neminovnošću. O njoj se ne govori velikim ni teškim riječima, ništa u individualnim iskustvima ne stremi univerzalnosti niti se prikazuje kao otvoren pokušaj gledateljskog sudioništva. Da, ulazi se u prostore koji su namjerno kreirani kao interpretacijski centri intime, no oni su zapravo hladni, bez emocija koje se otvoreno pružaju gledateljima. Sve djeluje distancirano, često gotovo kao znanstvena studija suočavanja sa smrću (jedna od soba je to i doslovno -  naime, u njoj se evocira znanstvenik koji se smrću bavi, ali se sa svojom istovremeno i suočava). Nasuprot prezentiranju emocija, gledateljima se tako isprva nudi osjećaj ponešto tupe hladnoće, no tupost brzo biva zamijenjena zapitanošću, a zatim i (moguće) emocijom. Gubitak koji dolazi sa smrću ovdje se ostavlja nedvojbeno hladnim u prezentaciji, ali itekako potresnim u doživljaju.

  
  
  Ipak, Nachlass varira i u zanimljivosti i u potencijalu pojedinih segmenata. Tako se pojedini odlikuju vrlo zanimljivim intimnim narativima i sasvim osobnim pogledima na smrt koji, povezani s hladnoćom iznošenja i nedostatkom živog kontakta s glumcima, bivaju sasvim ispunjavajući u malenom prostoru sobice, gdje je moguće doživjeti internaliziranu blizinu smrti bez obzira na udaljenost osobe gledatelja od imaginarnog naratora. S druge strane, neki segmenti - primjerice onaj smješten u skladište humanitarne zaklade, obiluju birokratskim rječnikom, referencama na nebitne podatke o zakladi te se tako, bez obzira na apsolutnu kratkoću, doimlju predugo i ponešto naporno.

  
  
  Radikalni dokumentarizam koji pokušava kreirati predstava, kako bi ponudila iskustvo čija snaga nije u samoj izvedbi nego u njezinu kontekstualiziranju u prostoru, a još više specifičnom obliku gledateljskog sudjelovanja i kretanja kroz taj i takav prostor, iako ništa neviđeno (posebice imajući u vidu autore projekta), svakako nisu konvencionalna ni uobičajena teatarska izražajna sredstva. Ni u načinu na koji oblikuju svoje znakove, ni u načinu na koji oni djeluju na publiku i uspostavljaju odnos prema smrti kao neminovnosti, trenutku za koji se ne zna kad će ni kako će stići, ali na koji se treba pripremiti. Upravo to - priprema neminovno može ipak pobuditi određeni optimizam. Primjerice, u segmentu koji se bavi muslimanom koji priprema svoj transport iz Švicarske u Tursku, gdje će biti pokopan u obiteljskoj grobnici i doživljava to kao radost jer za njega smrt predstavlja ujedinjenje s obitelji, i ono fizičko i duhovno. Bez obzira na način suočavanja sa smrću, Nachlass potiče na njezino osvješćivanje i aktivan odnos prema neminovnosti kraja života. Ostaje, ipak, dojam kako se to moglo i kraće i jednostavnije, posebno u nekim segmentima.
  
  Autori: Stefan Kaegi, Dominic Huber (Rimini Protokoll)
  Video: Bruno Deville
  Dramaturginja: Katja Hagedorn
  Asistenti: Magali Tosato, Déborah Helle
  Asistenti scenografa: Clio Van Aerde, Marine Brosse
  Produkcija: Théâtre Vidy-Lausanne

  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 17. listopada 2019.

Piše: