Pojedinac u borbi protiv sustava

17. Festival svjetskog kazališta, Hrvatsko narodno kazalište, Zagreb, 28. rujna - 3. listopada 2019., Schaubühne Berlin: Henrik Ibsen, Neprijatelj naroda, red. Thomas Ostermeier

• 
  
  Kupališni liječnik, otkrivši da je voda zaražena i opasna po zdravlje posjetitelja toplica, to pokušava obznaniti ne bi li spriječio ozbiljne zdravstvene posljedice koje prijete, a to mu svi ostali s financijskim ili političkim interesom u neometanom radu toplica pokušavaju onemogućiti, što je situacija kakva redovito puni novine. Inkarnacije su različite - jednom su to toplice, drugi put, recimo, nuklearni otpad ili repetitori mobilnog signala, treći put globalno zatopljenje ili otpad, no obrazac je isti. Tim se obrascem, prije gotovo sto četrdeset godina, u drami Neprijatelj naroda bavi Herik Ibsen. A njegovu suvremenu aktualnost pokazuje predstava Thomasa Ostermeiera, premijerno izvedena 2012. u koprodukciji berlinskog kazališta Schaubühne s Avignonskim festivalom, koja je otad na dugotrajnoj turneji te je prikupila vrlo velik broj gostovanja. U Zagrebu je izvedena u sklopu Festivala svjetskog kazališta, kojem je Ostermeier (p)ostao stalni gost, pojavljujući se sa svojim režijama na mnogim njegovim godištima.

  Ostermeier Neprijatelja naroda započinje vrlo konvencionalno, u bitnome potpuno slijedeći središnju struju postavljanja Ibsenovih drama kao socijalno kritične i analizatorske dramske literature. Dakle, naturalistički. Kostimi, bend koji izvodi glazbu uživo, moderne tehnologije asociraju suvremenost u onom tehničkom smislu vremena i mjesta radnje, no ništa se, u suštini, u tom prvom dijelu kanoniziranom viđenju Ibsena ne dodaje niti oduzima. Pokazuje se, tako, suvremenost Ibsenova, sukladnost njegovih motiva i suvremenih društvenih neuralgija, što su sve već mnogo puta iskušane i viđene kazališne kreacije. No, ne zbog toga manje zanimljive ili potentne, što pokazuje, recimo, paralelizam ovih tema sa suvremenom televizijskom dramskom produkcijom, na koju i prvi dio Ostermeierova Neprijatelja naroda povremeno podsjeća. Predstava tako u prvom dijelu biva jednostavno scensko prebacivanje Ibsena u suvremenost, što jest točno i itekako aktualno jer pokazuje stvarnost u kojoj ideali uvijek ustupaju prostor profitu i ostvarenju kapitalističkih ciljeva, bez obzira na posljedice. No, to je zapravo srednja struja, gotovo općenito čitanje Ibsena kao dramatičara, a osobito ove njegove drame. Sve je zanimljivo, vrlo gledljivo, postojano gradi narativ o čovjeku koji je, u ime ideala, odlučio krenuti protiv sustava ma koja bila cijena. Ipak, ovaj dio Neprijatelja naroda ne pomiče nikakve granice, ne dotiče se invencije ni nečega što već nije viđeno u Ibsenovim konstantnim kazališnim iščitavanjima. Zanimljivo, ali ne i intrigantno.

  Intrigantnim se zato pokazao drugi dio predstave. Jedan od glumaca, naime, teatar pretvara u svojevrsnu javnu tribinu, interaktivnu razmjenu mišljenja i stavova o vlasti, demokraciji, slobodi govora i inim vrijednostima kojih se Neprijatelj naroda dotiče. Publika se u ovom segmentu predstave, koji ne traje nimalo kratko, poziva na komentiranje, čak i izjašnjavanje svojevrsnim glasovanjem. Potezi su to meta-demokratski; dotad konvencionalno naturalističko teatarsko tkivo izmjenjuje se gotovo do neprepoznatljivosti, u radikalno rušenje iluzije četvrtoga zida i distance između publike i događaja na sceni u najširem smislu. Pa iako postoji opasnost otklizavanja kazališne izvedbe u neželjenim smjerovima, u najmanju ruku u nepotrebno produljivanje, na zagrebačkom se gostovanju to (uglavnom) nije dogodilo. Kraj, pak, donosi još jednu krupnu promjenu.
  
  
  
  Stockmann, kupališni liječnik, dotad uništen i prokazan kao neprijatelj naroda, i dalje se na riječima drži svojih ideala, gađaju ga bojom i javno ponižavaju, ali mu i nude udio u toplicama, povratak u igru, participaciju u nečasnom zataškavanju te se čini kako to njemu nije mrsko. Osim što je time promijenjen kraj Ibsenove drame (Stockmann u njoj ostaje principijelan do kraja, unatoč svemu), promjena je i u obrascu ponašanja, strukturi likova, poimanju završetaka ovakvih borbi protiv sustava i njegovih zataškavanja. Ukazanje na to odmicanje stvarnosti prema sve gorim i gorim shvaćanjima vrijednosti i gubitku bilo kakvog moralnog imperativa snažan je završetak predstave. Koja inače, unatoč atraktivnosti i aktualnosti, nije ponudila proplamsaje kazališne inventivnosti kakvi su se možda mogli očekivati.
  
  Redatelj: Thomas Ostermeier
  Adaptacija i dramaturgija: Florian Brochmeyer
  Scenograf: Jan Pappelbaum
  Kostimografkinja: Nina Wetzel
  Glazba: Malte Beckenbach, Daniel Freitag
  Oblikovanje svjetla: Erich Schneider
  Zidne slike: Katharina Ziemke
  
  Igraju: Christoph Gawenda, Konrad Singer, Eva Meckbach, Andreas Schröders, David Ruland, Moritz Gottwald, Thomas Bading
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 17. listopada 2019.

Piše: