Intrigantan žanrovski blend

23. Međunarodni festival suvremenog kazališta Zadar snova, 7. - 14. kolovoza 2019.: Boris Kadin, Orestea.Dystopian, Vedran Miočić Stošić, bubnjevi

• Svojevrstan izvedbeni vrhunac ovogodišnjeg festivala Zadar snova bila je premijerna izvedba projekta Orestea.Dystopian autora Borisa Kadina, koji je izveden u dvorištu Citadele u Zadru pred  nezasluženo malobrojnom publikom, premda je riječ o intrigantnom i žanrovski ambivalentnom projektu. Kadinova veza sa Zadrom seže do početaka ovog stoljeća, kada je kroz djelovanje izvedbene skupine Antiudruga i kasnije kroz samostalne projekte bio možda i najzanimljiviji performer u gradu koji ne posjeduje neku zavidnu povijest javnih i umjetničkih performansa. Projekt koji je premijerno izveden u Zadru drugi je dio Kadinovog trogodišnjeg rada baziranog na preispitivanju nekih značajki Eshila i njegove  drame Orestija. Prvi dio Orestea.PostIstina izveden je premijerno na 16. Festivalu prvih 2018. godine i bio je fokusiran na pitanje post-gledatelja i njegove možebitne aktivne uloge kao izvođača. Intrigantan koloplet pitanja koje Kadin otvara svojim projektima vezuje se dijelom i uz njegovo razigravanje s tragedijom i odnosom pojedinca/kolektiva ili u slučaju Dytopiana nasljeđa/sudbine.

  
  
  Žanrovski je teško klasificirati izvedbu ovog tipa, ali najbliže bi je se moglo odrediti kao hibrid koncerta, performansa i hepeninga, s obzirom na to da izvedba uključuje elemente sve tri spomenute forme. Prostor dvorišta zadarske Citadele s visokim kamenim zidom u pozadini stvarao je zvučnu rezonanciju koja je dodatno naglašavala muzičku komponentu izvedbe. Kadin u bijeloj halji i s mikrofonom u ruci započinje recitiranje i urlanje repetitivnog teksta na engleskom jeziku koji je projiciran na spomenuti zid, mijenjajući intenzitet samih govornih performativa. Sam tekst označen je likom Dystopiana i svih mogućih i nemogućih korelacija koje se vezuju uz to što Dystopian radi. Intrigantan je dio upravo to binarno premetanje Dystopiana kao entiteta i distopijskog kao neželjenog i dehumaniziranog društva, čime Kadin preko Eshila zapravo repetitivno aludira na nemogućnost bijega od distopijske stvarnosti koja se ne da  izbjeći.

  Ova premisa osnažena je autobiografskim umetkom i pričom o povijesti muškog dijela obitelji samog Kadina u kojoj se pojavljuju ubojice i nasljeđivanje homicida sve do trenutka kada se i sam autor pita je li plemenitije ubiti ili pasivno promatrati mrcvarenje tijela (duha) u instituciji koja se brine za starije (odnosi se na bolest oca). Ovaj autorefleksivni dio izvedbe, narativno ostvaren pred publikom, u znatnoj je mjeri osnažio naboj same izvedbe koja ne ostaje u domeni preispitivanja drugog nego kroz vlastito iskustvo bilježi proživljeno distopijsko ostvarenje - mjesto dehumanizacije, straha, bolesti i smrti. Kadin ipak ne dopušta krajnji nihilizam, pa tako umeće i humorističnu epizodu s automobilom Fićom, koja završava čekićanjem malene makete automobila. U izvedbi Orsestea.Dystopiana uz Kadina se pojavljuje i Vedran Miočić Stošić (poznatiji na lokalnoj sceni kao Gumeni) na bubnjevima, koji se kroz improvizirani jam-session dobro povezao s Kadinovim energetskim  čitanjem/urlanjem. Uz ovaj duo performera i bubnjara i uz repetitivni karakter naracije, izvedba zadobiva gotovo ritualni karakter u kojem se i izvođači i publika istinski prožimaju, što je i forte samog projekta.
  
  Kadin kao izvođač posjeduje rijetki spoj energičnosti, neurotike, šarma i humorističnosti, što ga izdvaja od performera usredotočenih samo na jedan aspekt izvedbe. Interaktivni dijelovi projekta, u kojima autor propituje publiku ili sjeda u publiku i pjeva ili poziva direktora festivala da nešto kaže, svjedoče o Kadinovom ludizmu i izvedbenoj intrigantnosti njegovih projekata.
  
  Autor: Boris Kadin
  Izvode: Boris Kadin, Vedran Miočić Stošić

  © Mario Županović, KAZALIŠTE.hr, 7. listopada 2019.

Piše: