Komedija prvoloptaških fora

Kazalište Prijatelj, Gradsko kazalište Požega, CeKaTe – Teatar na Trešnjevci: Hrvoje Zalar, Smjehuljica i Mrgud, red. Jelena Hadži-Manev

• 
  
  Životno iskustvo i odrastanje čine čovjeka mrzovoljnijim. Barem je takvo iskustvo Mrguda, čovjeka rezigniranog životom, kojem mrzovolja djeluje kao prirodno stanje svijesti. Tom i takvom Mrgudu na vrata iznenada dolazi Smjehuljica, djevojčica čije je prirodno stanje, unatoč napuštanju doma i izbjeglištvu, upravo suprotno – radost i veselje, bez obzira na okolnosti. Na ovom se polaznom motivu temelji predstava Smjehuljica i Mrgud, koprodukcija Gradskog kazališta Požega i Kazališta Prijatelj, praizvedena 19. rujna u zagrebačkom Centru za kulturu Trešnjevka. Tekst autora Hrvoja Zalara (koji u predstavi igra Mrguda) nudi nekoliko potencijalno vrlo zanimljivih mjesta. Naime, Mrgud je čovjek kojeg istovremeno sve ljuti, ali se i svega boji te je beskrajno šeprtljav, no ima sve što je, barem u čisto egzistencijalnom smislu, nužno. Smjehuljica je, s druge strane, djevojčica izbjeglica, odvojena od roditelja i otjerana od kuće ratom, koja nema ništa, osim jednog cvijeta, torbe i konzerve graška, ali se stalno smije i puna je vedrine.
  
  
  
  Ovako postavljeni odnosi između likova omogućavaju razvoj koji će biti kompleksan, jer pruža uvid u višeslojne emocionalne i psihološke stavove i odnose. Tako se, primjerice, moglo pozabaviti razvojem Mrgudova lika ili složenijom kreacijom njegova susreta sa Smjehuljicom. Također, izbjeglištvo i problem djece izbjeglica jedna je od odrednica Smjehuljičina lika, što je svakako aktualno, ali i otvara mogućnost propitivanja suvremenih karaktera utjelovljenih u Mrgudu, kojem ništa nije po volji i ne izaziva mu radost, dok je kod djeteta koje je izgubilo svaku sigurnost i suočava se s neizvjesnošću budućnosti i najmanja sitnica razlog za smijeh. Predstava se, nažalost, odvila drugim putem, uvelike ne uvažavajući potencijale i mogućnosti teksta na kojem je nastala.

  
  
  Mrgud je na početku sam na sceni, prije Smjehuljičina dolaska sluša vremensku prognozu koja je izuzetno, do grotesknosti nepovoljna, što ga, naravno, ljuti, pokušava napraviti kavu i shvaća da kave nema te mrzovoljno odlazi u trgovinu sav opremljen za kišu iako ona još nije ni počela i slično, pri čemu su sve epizode usmjerene istom cilju, postavljanju mrgudnosti kao središnjeg dijela karakterizacije lika. Pri tome, ustraje se na rješenjima koja su vrlo pojednostavljena, a time i pretjerana, pa se tako Zalar  zapleće o scenografiju, razbacuje stvari i komentira stalnim frazama koje bi trebale biti zabavne, no brzo postanu zamorne. Što sve vodi u pretjerivanje, karikiranje i napuhavanje glumačkih postupaka do razine koja će instantno izazivati smijeh. Slapstick i komedija prvoloptaških fora tako prekrivaju mogućnosti uspostavljanja mrgudnosti kao prvog elementa bazičnog, gotovo arhetipskog kontrasta na čijoj se aktualizaciji predstava temelji (opreka mrzovoljna odraslost – veselo i bezbrižno djetinjstvo, provedena kroz suvremene teme otuđenja i izbjeglištva), što je potpomognuto i redateljskim rješenjima (Jelena Hadži-Manev) te scenografijom (Tončica Knez, ujedno i kostimografkinja) i scenskim pokretom (Maja Đurinović).

  
  
  Dolazak Smjehuljice koja, ničim izazvana, upada u stan Mrgudov, nije gotovo uopće objašnjen. Ona (Smjehuljica, igra je Marijana Matoković) ulazi i Mrgud je prihvaća, što se ne bi tipično očekivalo od lika koji se prethodno gradio kao, iako ponešto naivna, ipak sumnjičava prznica. Započinju razgovor; bave se cvijetom i kuhanjem. Pri tome Smjehuljica, koja tek donekle govori hrvatski (simpatično, ali očekivano brkanje padeža i glagoli u infinitivu) - čime je podcrtano njezino izbjeglištvo i udaljenost od doma, uči mrguda pjevati pjesmicu o vedrini. Lako pamtljive melodije i banalnog, zapravo nepostojećeg teksta. Na kraju, unatoč sitnim problemima koji bi inače Mrguda doveli do ludila, zajedno veseli nastavljaju pjevati pjesmicu i tuge više nema, i svi sretni, predstava završava, a publika pjevuši, hija – haja tuga ne, što su riječi Smjehuljičine popijevke za tjeranje tuge od sebe i drugih. Od naznačenih poticaja koji bi predstavu okrenuli bitnim i intrigantnim pitanjima otvorenima tekstom u tom je trenutku ostalo vrlo malo, jer su prekriveni banalnim pjevušenjem i štosevima namijenjenima nasmijavanju publike.

  Smjehuljica i Mrgud imaju potencijala. Šteta što su, sto mu smrdljivih tvorova, kako bi rekao Mrgud u jednoj od svojih poštapalica, te potencijale uvelike utopili u rješenjima koja nude instantnu zabavu a ne kazališno promišljanje, podjednako za dječju i odraslu publiku.

  Autor teksta, glazbe i stihova: Hrvoje Zalar
  Režija: Jelena Hadži-Manev
  Scenski pokret: Maja Đurinović
  Scenografija i kostimografija: Tončica Knez
  Kreacija i izrada lutke: Ljubica Suturović i Arsen Ćosić
  
  Igraju: Marijana Matoković i Hrvoje Zalar
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 4. listopada 2019.

Piše: